Prvo ukazanje – četvrtak 11. veljače 1858.

Bernardica Soubirous (14), njena sestra Tionette (12) i njihov mali prijatelj Jeanne Abadie (13) otišli su u šumu, po drva. Hodali su do Massabielle i ugledali su špilju pred kojom je tekla rijeka. Bernardica je počela skidati cipele i čarape htijući ući bosonoga u vodu. Tek što ih je skinula, začula je zvuk poput naleta vjetra. Kad je pogledala prema špilji, ugledala je u krajnjem gornjem uglu prekrasnu gospođu odjevenu u bijelu opravu s plavim pojasom i žutom ružom na stopalima.

Gospođa je prstom pozvala Bernardicu da se približi. Bernardica se gotovo ukočila od straha, spontano zgrabila svoju krunicu i pokušala se prekrižiti.

Ali to nije mogla učiniti sve dok se i gospođa nije prekrižila; gospođa je i sama imala krunicu, ali s velikim sjajnim križem. Dok je Bernardica molila krunicu, vidjela je i gospođu kako prebire po zrncima krunice, ali ne miče ustima. Ovo je viđenje trajalo petnaestak minuta. Druga djevojčica nije vidjela ništa, ali Bernardica je djeci ispričala o viđenju i vijesti su prenijeli majci Soubirous.

Drugo ukazanje – nedjelja, 14. veljače 1858.

Karnevalska je nedjelja i Bernardica osjeća poticaj poći do špilje, iako joj je majka to zabranila. Nakon duljeg nagovaranja, majka se složila da je pusti otići do špilje s druge dvije djevojčice. Ponijele su bočicu sa svetom vodom da njome poškrope gospođu iz špilje, u slučaju da ju opet vide. Bernardica je nagovorila djevojčice da kleknu i zajedno izmole krunicu. Ubrzo je ponovno ugledala gospođu s krunicom na ruci.

Škropila je svetom vodom prema gospođi i rekla: “Ako si od Boga, ostani. Ako nisi, otiđi.” Što ju je Bernardica više škropila vodom, to se gospođa sve više smiješila.

Kada je ispraznila bočicu, Bernardica je nastavila moliti krunicu, a gospođa je nestala.

Treće ukazanje – četvrtak, 18. veljače 1858.

Veoma rano ujutro Bernardica je ponovno klečala u špilji. Nekoliko odraslih iz sela došlo je zajedno s njom i dali joj olovku i papir. Bernardica odlazi u špilju i upita gospođu: “Možete li, molim Vas, napisati svoje ime'”. Seljani su joj naime rekli da to učini. Začula je odgovor: “To nije potrebno”. Zatim ju gospođa upita: “Hoćeš li biti tako dobra i dolaziti do spilje daljnjih petnaest dana?” Bernardica odgovori: “Da, obećavam.”

Gospođa je zauzvrat njoj obećala sljedeće: “Obećavam da ću te usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na idućem.”

Zatim je rekla: “Željela bih ovdje vidjeti mnogo ljudi.” Sada je Bernardica prvi puta čula njen blagi, veoma jasan glas. Ovo ukazanje trajalo je manje od pola sata.

Četvrto ukazanje – petak, 19. veljače 1858.

Bernardica se više ne boji i osjeća dublji nutarnji poriv poći do špilje Massabielle. Prati je šest ili sedam žena, zajedno s njenom tetkom. Nakon svega tri Zdravomarije, Bernardica ponovno ima viđenje i ono traje oko 30 minuta. Toga je dana ponijela sa sobom blagoslovljenu svijeću, a to će i dalje činiti svakoga dana do 14. viđenja: 3. svibnja 1858.

Peto ukazanje – subota, 20. veljače 1858.

Toga dana skupina s Bernardicom narasla je na oko 30 ljudi. Ponovno ima isto viđenje i kad je završilo, odmah se vratila u svoje smireno, uobičajeno stanje. Govorila je veoma malo o tome, samo je jasno rekla, kako je ponovno vidjela “prekrasnu gospođu” koja joj se smiješila iz špilje.

Šesto ukazanje – nedjelja, 21. veljače 1858.

Ove nedjelje ujutro, stotinjak ljudi odlazi s njom do špilje, svjesni njene duboke potresenosti cijelim događajem. Ukazala joj se Gospa kako sjajnim očima promatra cijeli svijet i veli: “Molite za grješnike”. Popodne Bernardica mora izdržati dugačak razgovor s policijskim komesarom Jacometom. Ostala je mirna, ali je vlastiti otac prisiljava da mu obeća kako neće više odlaziti do špilje.

Sedmo ukazanje – utorak, 23. veljače 1858.

Na ispovijedi o. Pomian govori Bernardici da joj nitko nema pravo braniti odlazak do spilje, na što joj njen otac ukida zabranu. Toga je dana ponovno nazočno barem stotinjak svjedoka. Među njima su i liječnik Dozous i mnoge druge značajne osobe iz gradića. Blažena Djevica Marija poučava Bernardicu riječ po riječ, posebnu molitvicu, koju Bernardicu čuva kao tajnu. Moli ovu molitvu svakodnevno, do kraja svog života. Gospa joj također daje upute: “Idi svećenicima i prenesi im kako želim da ovdje izgrade kapelicu.”

Osmo ukazanje – srijeda, 24. veljače 1858.

Oko špilje se okupilo dvjesto do tristo ljudi. Promatraju ožalošćeno lice Bernardice koja po tlu puzi na koljenima, nekoliko se puta zaustavlja da bi promucala “Pokora… pokora… pokora”. Rekla je da ju je Gospa zamolila činiti tako kao pokoru za grješnike. “Zdravo Marijo… moli za nas grešnike!”

Deveto ukazanje – četvrtak, 25. veljače 1858.

Ponovno je špilja puna ljudi. Tijekom ovog ukazanja Bernardica izgleda izvana veoma čudno, jer Marija joj govori: “Kćeri moja, želim ti povjeriti, samo tebi i o tebi zadnju tajnu, koju nikada nikome ne smiješ reći. Idi sada i pij s izvora, operi se na izvoru te žvači travu koja raste u blizini.” Marija pokazuje prstom prema špilji. Zatim Bernardica ugleda prljavu, blatnjavu vodu koju nije mogla piti. Triput pokušava kopati dublje i dublje. Četvrti put ju može piti i pere se njome. Zatim žvače travu. Neki od nazočnih govore: “Luda je”. Međutim, nakon što je Bernardica uporno dalje kopala oko izvora, on je iznenada obilno potekao. Pretvorio se u izvor koji, i danas, daje 100 000 litara vode dnevno. Mnogi ga nazivaju “čudotvornom vodom”. Kasnije toga dana, Bernardica se morala podvrći ispitivanju carskog povjerenika M. Dutoura. Međutim, istražitelj nije mnogo saznao iz tog ispitivanja.

Deseto ukazanje – subota, 27. veljače 1858.

Deseto ukazanje odvijalo se u nazočnosti osamstotinjak ljudi. Ponovno je Bernardica pila vodu s izvora koji je sada izbijao u mjehurićima i žvakala travu.

Gospino ukazanje svetoj Bernardici Soubirous / Foto: hkm-koeln.de/

Jedanaesto ukazanje – nedjelja, 28. veljače 1858.

Još je više ljudi (1150) negoli dan ranije pratilo Bernardicu do špilje. Šef žandarmerije iz Tarbesa nazočio je događaju. Cijelo je zbivanje ostavilo snažan dojam na njega i rekao je da je viđenje trajalo razmjerno dugo. Popodne je Bernardica morala na drugo ispitivanje k carskom povjereniku i šefu policije. Ravnatelj više mjesne škole došao ju je ispitivati u četiri oka. Prije ispitivanja, mislio je da pati od katalepsije, ali se kasnije uvjerio da doista ima viđenja.

Dvanaesto ukazanje – ponedjeljak, 1. ožujka 1858.

Prema podacima policije, bilo je prisutno 1500 ljudi. Bernardica je vidjela malu djevojčicu koja joj je rekla da ne nosi svoju krunicu, nego onu od njene bolesne prijateljice. Bernardica ponovno pije s izvora i pere se na njemu. Tada je prvi puta bio prisutan i svećenik, i to novozaređeni opat Dezirat, iz Omexa, gradića u blizini špilje Massabielle. Promatrao je Bernardicu pažljivo i iz blizine. Kasnije je izjavio: “Kakav savršen mir! Kakav savršen spokoj! Kakva savršena svetost! Djetetu je nemoguće izmisliti tako nešto; tako čisto, tako prekrasno ljupko. Osjećao sam se kao na pragu raja.”

Trinaesto ukazanje – utorak, 2. ožujka 1858.

Ovaj puta bilo je prisutno 1650 promatrača. Bernardica je čula sljedeći zahtjev; “Idi i moli svećenike da sagrade kapelicu. Želim da ljudi dolaze ovamo u procesijama.” Župnik, o. Peyermale, tako se ružno ponio prema njoj kada ga je ugledala i zato se sjetila samo pitati za procesije, a zaboravila sve o crkvi. Veoma potresena, vraća se navečer k svećeniku pa njemu i trojici kapelana prenosi preostali dio poruke. Župnik joj nalaže da najprije pita Gospu za ime.

Četrnaesto ukazanje – srijeda, 3. ožujka 1858.

Rano ujutro 3000 – 4000 ljudi je nazočno kod špilje, ali ništa se ne događa. Popodne se Bernardica vraća do špilje i u prisutnosti stotinjak ljudi ima viđenje. Kao što ju j tražio župnik, upitala je Gospu za ime. Gospa se samo nasmiješila, ali nije odgovorila. Bernardica se vratila k župnom svećeniku, a on joj je rekao da je luda i prevarena. Međutim, ponovio je svoj zahtjev da Gospu upita za ime.

Petnaesto ukazanje – četvrtak, 4. ožujka 1858.

Sajmeni je dan u Lourdesu i zadnji od 15 dana koje je Gospa spomenula pri Trećem ukazanju. Veliko mnoštvo ljudi, njih dvadesetak tisuća, pješači prema spilji. Lokalna policija, potpomognuta policijom iz okolnih sela, ima pune ruke posla. Bernardica ostaje u špilji tri četvrt sata, sva u ekstazi. Zatim odlazi iz špilje, posjećuje župnog svećenika i kaže mu da Gospa nije rekla svoje ime nego se samo nasmiješila, ali i dalje želi da se ondje sagradi crkva. O. Peyermale ustrajava na zahtjevu da Bernardica pita Gospu za ime. Slijedi izvjesna stanka u ukazanjima koja traje dvadesetak dana. U tom razdoblju Bernardica ne odlazi do špilje, niti osjeća neki jači poticaj za to. Njoj je to dobrodošao predah u kojemu ponovno zadobiva svoj mir. Ide u školu i priprema se za prvu svetu pričest.

Šesnaesto ukazanje – četvrtak, 25. ožujka 1858.

Do svetkovine Blagovijesti, Bernardica Soubirous nije odlazila do špilje već tri tjedna. Tek tijekom noći od 24. na 25. ožujka odjednom osjeća snažan poticaj otići do špilje Massabielle. U pet sati ujutro kreće prema špilji, u pratnji nekih svojih rođaka. Premda je veoma rano, nekoliko ljudi, uključujući šefa policije, već se nalazi kod špilje. Čim je Bernardica stigla, ugledala je Gospu. Ostala je oko sat vremena u ekstazi, gledajući u Nju.

Tri puta je upitala Gospu za ime. Gospa joj se samo nasmiješila; zatim se Bernardica ohrabrila i četvrti put je upita za ime! Dobila je odgovor: “Ja sam Bezgrešno Začeće.”

Ova Gospina izjava potvrđuje nauk pape Pija IX. Ona je “Gospođa odjevena u sunce”, prečista Djevica. Naša Gospa je navijestila svoje bezgrešno Začeće s. Katarini Labouré tijekom ukazanja u Rue du Bac 1830. godine. Također je naučila s. Katarinu Labouré sljedeću molitvu.

O Marijo, začeta bez grijeha, moli za nas koji ti se utječemo!

Čudotvorna medaljica najprije je nazvana Medaljicom Marije od Bezgrešnog Začeća. Bernardica nije to razumjela, čak ni nakon svoje posjete župnom svećeniku. Tek popodne, nakon razgovora s veoma učenim gospodinom Estradeom, počela je uviđati da je ta Gospa Blažena Djevica Marija. Zatim je ponovno uslijedio predah u viđenjima.

Sedamnaesto ukazanje – 7. travnja 1858.

Bernardic Soubirous se nekoliko dana ranije ispovijedila i ljudi su očekivali da ode do špilje. To je i učinila. Nosila je, kao i obično, upaljenu svijeću u svojoj lijevoj ruci, a desnom je rukom štitila plamen svijeće od vjetra. U ekstazi koja je uslijedila i trajala 15 minuta, plamen svijeće joj je zahvatio prste. Dr. Dozous nije, međutim, vidio nikakve opekline i vjeruje da Bernardica doista vidi ono što opisuje. Zatim je uslijedio najdulji predah između ukazanja.

Osamnaesto ukazanje – petak, 16. srpnja 1858.

Na svetkovinu naše Gospe od Karmela, Bernardica osjeća veoma jak unutarnji poticaj poći do špilje. Odlazi tamo oko osam sati uvečer. Još od prethodnog ukazanja vlasti su ogradile spilju, sukladno dekretu od 10. lipnja 1858., i zatvorile prilaz spilji. Bernardica je kleknula na drugoj obali rijeke Gave, zajedno sa svojom tetkom Lucille. Bila je kraće vrijeme u dubokoj ekstazi, baš kao i ranije, prije nekoliko mjeseci. Kada su ju kasnije pitali što joj je Gospa rekla, odgovorila je: “Ništa”, ali je dodala da Gospa nikada nije bila tako lijepa kao sada.

Nakon ovog ukazanja, Bernardica se ponovno vratila svom uobičajenom životu u vjeri, što za nju znači njegovati potpunu vjernost Bogu, svakoga dana. Prvo od ovih 18 ukazanja naše Gospe u Lurdu dogodilo se 11. veljače 1858. Tijekom ukazanja i nakon njih, Bernardica Soubirous je postala osoba kojoj su se divili, smatrali je važnom, ali i odbacivali! Njenim je roditeljima sve to veoma teško palo. Kako su se ovi jadni ljudi mogli braniti od prijetećih pritisaka javnosti!

Sv. Bernardica Soubirous

Međutim, Bernardica je ostala posve normalna, jednostavna, poštena i odana djevojčica. Ostala je mirna i veoma otvorena duha obzirom na istraživačke postupke Crkve i svjetovnih vlasti, odlučno se opirući njihovu bezobzirnom ustrajavanju, dok im je stalno morala ponavljati ono što je već rekla o ukazanjima. U Bernardici se razvijala odluka da ode u redovnice. Konačno je odlučila ući u samostan u Neversu, budući da njeno zdravlje nije bilo dovoljno jako da slijedi pravila nekih veoma strogih redova. Tako se ona s ljubavlju brinula za bolesnike i “nitko ju nije prisilio da tamo ode”.

Bernardica Soubirous u Neversu

U srpnju 1866. godine želi ostvariti svoju želju i živjeti posvećena vjeri. Pridružuje se sestrama Božje ljubavi u Neversu, točnije u Saint-Gildardu, sjedištu kongregacije. Prije nego je napustila voljeni Lourdes i svoju obitelj, Bernardica Soubirous je otišla do špilje 14. srpnja 1866. Potom je živjela s opaticama u Neversu pod svojim krsnim imenom s. Marie-Bernarde. Na početku novicijata ispričala je cijeloj zajednici sve o ukazanjima, nakon čega joj više nikada nisu dopustili da ih spominje.

Neke od njenih poglavarica dali su joj da radi ponižavajuće i jednostavne zadatke, da ostane krotka i blaga. Veoma je patila zbog takvih poniženja, ali je prihvatila situaciju i ostala veoma vedra. Na dan polaganja vječnih zavjeta biskup joj je rekao da je njen zadatak moliti. Davali su joj poslove u bolničkim sobama samostana. Bila je dobra i djelotvorna medicinska sestra. Sama je patila od astme, kasnije je oboljela o tuberkuloze i osteoporoze, a rane joj nisu zacjeljivale. Zbog svega toga mnogo je fizički patila, ali i mentalno, i to svakodnevno. Međutim, činila je i dalje ono što je Gospa tražila u Lourdesu: “Čini pokoru i moli za grešnike”. “Obećavam da ću te usrećiti, ali ne na ovom svijetu, nego na idućem.”

Smrt i uzdizanje na čast oltara

Umrla je u srijedu, 16. travnja 1879. godine, sa svega 35 godina. Na smrtnoj postelji, ponovno je, na zahtjev pape Pija IX. i lurdskog biskupa, pod prisegom potvrdila sve svoje izjave o događajima u špilji Massabielle. Nakon dugotrajnog i strogog procesa, sukladno crkvenom zakonodavstvu, sestra Marie-Bernarde proglašena je svetom. Papa Pio XI. učinio je to 8. prosinca 1933. godine. Njeno je tijelo ostalo netaknuto, u staklenom lijesu, u kapelici samostana u Neversu.

Sva ukazanja u Lourdesu Sveta Stolica je u cijelosti odobrila 18. siječnja 1862.

Gospo Lurdska i sv. Bernardice, molite za nas i za djecu našu! Amen.