O odnosu duše i tijela progovorio je fra Mate Bašić čiji tekst prenosimo u cijelosti:

“… MENS SANA IN CORPORE SANO“

Mnogi danas rado citiraju staru latinsku “mens sana in corpore sano“, ne misleći pritom kako ta izreka uistinu glasi. Čini mi se da smo s jednog naglaska dualističkog poimanja čovjeka prešli na drugi – iz krajnosti u krajnost – pa je tako nekadašnje poimanje tijela kao tamnice duše, pri čemu je negativističko shvaćano tijelo, a duša glorificirana, došlo do paradigmatskog obrata gdje sada tijelo, od stanja tamnice, prelazi u stanje glorifikacije. Vjerojatno je takvoj situaciji svakako pripomogla i već spomenuta izreka “u zdravom tijelu zdrav duh“.

Štoviše, nerazumijevanje otajstva spasenja i Kristova utjelovljenja još više podupire takvo dualističko shvaćanje, gdje sada tijelo postaje hram Duha Svetoga ili pak stvarnost utjelovljenja postaje dovoljan razlog da tijelo treba glorificirati i tako staviti kao preduvjet za dobro ostvarenje duha i duše – cjelokupnog ljudskog bića. Naravno da tome potpomaže i ideologija nutricionizma i zdravizma općenito, jer čak i ljekarne sada postaju samoposluge, a trgovine zdravom hranom i teretane svojevrsnom bogomoljom, u koju čovjek uvijek može doći pronaći svoj mir. Parole kao: Bog je po Isusu uzeo tijelo pa time pokazao koliko je tijelo važno, ili tijelo je vaše hram Duha Svetoga, korištene u svrhu glorifikacije tijela uistinu pokazuju nerazumijevanje poruke spasenja. Krist nije uzeo tijelo da bi nas odveo na vježbalište mišića već na vježbalište služenja i ljubavi. Hram ste Duha – ne znači da moramo izraditi pločice na tome hramu već da naš život bude moralan jer se i odnosi na nemoral življen u onom vremenu. Na žalost, mnogi to danas ne shvaćaju pa i dalje pokušavaju potvrđivati latinsku “mens sana in corpore sano“ ne misleći pri tom da je i ta izreka okljaštrena.

Ako u ruke uzmemo Satire Decimusa Juniusa Juvenalisa – skraćeno Juvenala – tada lako možemo vidjeti gdje je u Satirama X stihu 356. zapisano: “Orandum est ut sit mens sana in corpore sano – Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu“. To dokazuje da ne postaje po zdravom tijelu zdrav duh, već da ako radimo na zdravom tijelu treba moliti da u tom zdravom tijelu bude i zdrav duh jer zdravo tijelo ne znači da je time i duh zdrav. Isto potvrđuje i primjer Narcisa koji se zaljubio u vlastitu ljepotu viđenu u jezeru, što može biti slika tolikih koji u okruženju zrcala današnjih vježbališta, hrane svoga Narcisa izgrađujući vlastito tijelo i time više zdravlja duha gube, nego li zdravlje duha pronalaze.

Na kraju, prepoznatljivi znak jednog vjernika, jednog kršćanina, jest ona potpuna i prepuna radost koja se prenosi drugima. Piše evanđelista Ivan: “Kao što je Otac ljubio mene”. Bog je ljubio svog Sina Isusa darujući mu svog Duha to jest vlastitu snagu ljubavi. (…) “tako sam i ja ljubio vas”. Duh, sposobnost, snaga ljubavi koju je Isus primio od Oca – nama je očitovao odnosno svima onima koji ga prihvate. (…) “ostanite u mojoj ljubavi” – Isus je svoju ljubav pokazao u 13. poglavlju Ivanova evanđelja pri pranju nogu svojih učenika. Služenje je jedina garancija ostati u ljubavi Božjoj. Ljubav Božja je onda istinska, očita, kada se transformira u služenje drugima. Prema tome, ljubav nije samo neki osjećaj nego konkretno ponašanje koje život drugima čini ljepšim i boljim.

Isus jamči: “Budete li čuvali moje zapovijedi”. Isus je ostavio samo jednu zapovijed – “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”. Praktična ostvarenja i življenja te jedine zapovijedi ili svaki puta kada to postane stvarnost kroz različite, nove i konkretne oblike služenja, suradnje, velikodušnosti, dijeljenja onoga što se ima – za Isusa je jednako kao i “zapovijedi”.

Bog je zato poslao svoga Sina na svijet da pokaže što treba činiti s tijelom i uzeo je tijelo kako bi pokazao ljubav, ljubav koja služi, ljubav koja trpi, ljubav koja umire za druge. Tijelo nam je time darovano da bismo svakoga dana sve više služili u ljubavi i služiteljsku ljubav darovali jedni drugima. Jedino takvo življenje ljubavi u služenju, gdje tijelo postaje oruđe služenja može iskapiti smrt iz te glinene posude ljudskog bića te tada služenje iz te posude iskapljuje smrt gdje na kraju unutar posude ostaje samo život, što je na kraju život vječni.

Stoga, iskustvo osjetiti se istinski ljubljenim i tjelesnim služenjem potrošiti svoj život, ljubeći danas više nego jučer – to je pravi izvor radosti!

Fra Mate Bašić  je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila u Zagrebu. Živi i radi u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Vodi i nekoliko skupina mladića kroz devedesetodnevni program za muškarce EXITUS.