Sveti Grgur Veliki, sve redovnike potiče govoreći: “da redovnik ne zadržava za se ništa, odriče se svega iz ljubavi prema Bogu (ne samo onog materijalnog) i žrtvuje Gospodinu savršenu žrtvu jer se odričemo izvanjskih dobara, svoje moćnosti nad drugima zavjetom bez vlasništva, čistoćom od strasti pohote, a poslušnošću od svoje volje sklone vlastitoj koristi. Redovnik to čini ne zbog sebe već čini žrtvu iz ljubavi prema Bogu.” Sveci to žrtvovanje Bogu po trima redovničkim zavjetima uspoređuju s uzvišenošću i junaštvom mučeničke smrti, te sv. Bernard piše: “da je život po zavjetima u redovništvu neprestano mučeništvo, ali, blaže doduše od onoga groznoga, kada se udovi sijeku mačem, ali teže radi dugotrajnosti.” Tako život u zavjetima biva dugo trpljenje koje se danomice ponavlja, sad poniženjem naše oholosti, sad kakvim uništavanjem naše vlastite koristoljubne volje, gdje jedino na taj način zajedno s psalmistom možemo klicati: “Zbog tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im k’o ovce za klanje” (Ps 44, 23).

Istina je potpuno suprotna jer zavjeti našu slobodu usavršuju, kako uči sv. Toma, te nastavlja: “Oni učvršćuju volju u dobru i priječe, da volja ne pođe po zlu i učini nas neslobodnima.”

Nakon ovoga, nekima bi se moglo pričiniti da zavjeti oduzimaju našu temeljnu slobodu. Istina je potpuno suprotna jer zavjeti našu slobodu usavršuju, kako uči sv. Toma, te nastavlja: “Oni učvršćuju volju u dobru i priječe, da volja ne pođe po zlu i učini nas neslobodnima.” To je također smisao Deset Božjih zapovijedi, tih deset Božjih savjeta, točnije dekaloga – deset riječi koje nas živeći po njima čine slobodnima, a suprotno – ne živeći po njima postajemo zarobljeni zbog volje koja je suprotna slobodi. Volja nije sloboda, već volja može dovesti do slobode ukoliko ustraje u dobru. Božja volja prema tome, ako se pitamo koja je Božja volja za mene: Odgovor je jednostavan, to je da ustrajem u dobru po milosti koju nam je udijelio, po našim zavjetima, jer samo ustrajanje u dobru daruje slobodu. Sv. Anzelmo to potvrđuje kada kaže: “Griješiti nije sloboda, niti dio slobode. Griješiti je više neka nemoć, negoli moć. Jer tko god čini što nije korisno njegovoj duši, tim više moć nad njim ima nesloboda nego li sloboda.” Zato govoreći o zavjetima radosno kliče i sv. Augustin: “Blažene nužnosti, koje nas sile na bolje!” Neka ti ne bude žao što si položio zavjete, nego se veseli, da ti sada nije više dozvoljeno, jer ti je Gospodin udijelio ovu milost, što ti je bilo dozvoljeno na tvoju štetu. Bog te izabrao da živiš ustrajno savršeniji život.

Draga redovnici, osobe posvećena života, svi vjernici,

Sveti Bonaventura uči nas kako zavjeti ne samo da ne umanjuju slobodu, nego nas čine mnogo slobodnijima. Jer prava sloboda sastoji se u svladavanju samoga sebe, pa tako, tko se obvezuje Bogu zavjetima, postaje mnogo veći gospodar samoga sebe, a time i slobodniji, kako čitamo u drugoj Petrovoj: “Jer od koga je tko nadvladan njegov je i rob” (2Pet 2,19). Zavjeti su tako oruđe dano od samoga Boga koje nam pomaže da ne budemo svladani, i da tako ne postanemo robovi. Zato nam i mudri Sirah preporučuje, što možemo iskoristi za zavjete: “Prilazi im kao orač i sijač i očekuj obilnu ljetinu, i brzo ćeš jesti od ploda njezina. Veoma su opori nepokornima, i nerazborit ne ustraje u njima. Zavjeti ga tište kao težak kamen i on ne oklijeva da ih odbaci. Jer stega je vjerna svojem imenu, ona mnogima nije dostupna. Poslušaj, sine, primi moj naputak i ne odbaci savjeta mog. Stavi svoje noge u te okove i vrat svoj u taj jaram. Podmetni svoja leđa pod taj teret, i neka ti ne smetaju te uzde. Svom dušom svojom pristupi k njima i svom snagom svojom slijedi te putove. Jer ćeš naposljetku u njoj naći mir, i oni će ti se pretvoriti u radost. Njihovi okovi bit će moćna zaštita i njihov jaram halja časti. Taj jaram zavjeta bit će zlatni ures, te uzde grimizne vrpce. Nosit ćeš ih kao svečanu odoru i vezat ćeš ih kao krasni vijenac. Ako si voljan, sine, možeš postati mudar; i ako se potrudiš, steći ćeš razboritost. Ako si pripravan slušati, naučit ćeš; ako poslušaš, bit ćeš mudar.”

To nisu lanci ropstva, ni znakovi sužanjstva, nego nakit samo za slobodne, kao znak dostojanstva i veličine.

Sveti Ambrozije ovaj poticaj iz Knjige Sirahove, vezano uz zavjete nadopunjuje poklikom: “Sretnih li okova, sretnih li vezova, sretne mi nužnosti, koja one koji ih nose ne vežu nego rese. To nisu lanci ropstva, ni znakovi sužanjstva, nego nakit samo za slobodne, kao znak dostojanstva i veličine.” Dakle, od velike je važnosti da to na taj način shvatimo; jer jaram je Kristov sladak, ako ga promatramo kao ures za svoju šiju, kao pomoć za svoj hod, a ne kao teret.

​Predajmo se stoga, svim srcem ovome Kristu u Crkvi, “ne brinimo samo za svoje, nego i za ono što se tiče drugih”. Nosimo jedni druge i budimo pomoć na tom putu jedni drugima, da bi učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga, vođeni primjerom Marije Bezgrešne, zagovorom svetih osnivača naših redova, skupa sa svima svetima, i uz bratsku pomoć jedni drugima, mogli ustrajno težiti savršenoj ljubavi u služenju Bogu i Crkvi i ljudima! Amen.