"Bog nam šalje ljude iz zemalja u kojima je život kršćanina jeftin, a vjera jako skupa. Meni je poslao ženu koja nema ni sve dokumente, koja je vrlo siromašna, koja služi bogate starce da sinu plati školu. Koja je došla sva u boli na misu i ostala klečeći moliti sva izranjena i istučena. Njena današnja propovijed o svetoj misi i molitvi u tišini je nešto što će mi ostati. Da vidim bolje sebe i koliko je važna svaka misa i svaka molitva. Koliko je Isus vrijedan žrtve i ljubavi", napisao je fra Krešimir Josip Bahmec na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Sveta Rita je bila jako revna u vjeri. Iz filma o njoj neću zaboraviti kako je sjedila i molila uz postelju gubava čovjeka koju ju je prije proganjao, te kada ju je ugledao da je uz njegov krevet izlažući se opasnosti zaraze, rekao joj je da je luda i da se on nje ni sa gubom ne može riješiti. Naravno, čovjek je ozdravio .
Jučer je jedna pobožna žena iz Indije pala niz stepenice na ulazu u našu crkvu u Rimu te se otkotrljala s vrha do ceste, a nije malo stepenica. Ležeći je nazvala svoju doktoricu i ubrzo ju je odvela hitna. Usta i lice su joj bili u krvi i pomislio sam da ju jedno dulje vrijeme neću vidjeti, jer sigurno je sva polomljena i sa težim potresom mozga. Danas sam ujutro slavio misu. Nije je bilo na njenom mjestu u prvoj klupi. Dok sam molio iz misala, učinilo mi se da je netko sjeo na njeno mjesto. Pogledam i vidim Sinu, Indijku. Rekoh – pa ova žena je neuništiva! Nevjerojatno, ništa ju ne može zaustaviti. U Italiji ali i kod nas u Hrvatskoj, ma neka je malo kiše ili vjetra, odmah se vidi da je manje ljudi na misi, ali Sina nije propustila ni prvu misu kroz tjedan.
Nevjerojatno, ništa ju ne može zaustaviti.
Otišao sam nakon mise doručkovat te sam se vratio počistiti crkvu, a Sina je ostala u crkvi kao inače i klečala i molila! Gledam i ne vjerujem. Padala je i kotrljala se po stepenicama jučer, a danas kleči naslonivši bolne ruke na klupu i moli mrtva hladna. Kao da ništa nije bilo. Dođem do nje i pitam kako je. S grčem pokaže ruke i bokove u velikoj boli, skine masku i vidim joj natečena usta i zube odlomljene. Ali ona je ostala moliti. Klečeći u tišini. Tišini koja je bila jeka.
S grčem pokaže ruke i bokove u velikoj boli, skine masku i vidim joj natečena usta i zube odlomljene. Ali ona je ostala moliti.
Mislim si, dva puta sam u Rimu pao s bicikla i dva puta slomio ruku i lakat. Imao sam nekoliko vrsta zavoja, steznika, držača, naručio mast sa Raba od benediktinki, pio vitamine, tablete protiv bolova, bio kod nekoliko ortopeda, vratio se u Zagreb zbog liječenja, došla me rodica medicinska sestra pogledat, zvao sam prijatelja u Sombor i slao mu slike ruke…i shvatio sam da sam pravi “njonjo”!
I mi Hrvati smo izgubili žar naših baka i djedova koji su puno teže živjeli.
Kršćanski Zapad je izgubio vjeru. I mi Hrvati smo izgubili žar naših baka i djedova koji su puno teže živjeli. Askeza nam je strani pojam, razboritost nam je krinka lijenosti. Sve nam je teško, sve nam smeta. Crkva se polagano urušava. A što radi Bog? Zar samo nijemo gleda? Ne! Nikako i nikada! Bog nam šalje ljude iz zemalja u kojima je život kršćanina jeftin, a vjera jako skupa. Meni je poslao ženu koja nema ni sve dokumente, koja je vrlo siromašna, koja služi bogate starce da sinu plati školu. Koja je došla sva u boli na misu i ostala klečeći moliti sva izranjena i istučena. Njena današnja propovijed o svetoj misi i molitvi u tišini je nešto što će mi ostati. Da vidim bolje sebe i koliko je važna svaka misa i svaka molitva. Koliko je Isus vrijedan žrtve i ljubavi.