Našao sam te u tami, u boli, u samoći. Bio si tu, uvijek si bio tu.
Karmelićanin Krešimir Josip Bahmec na svojim je društvenim mrežama objavio poticajne misli o Isusovoj prisutnosti. U nastavku pročitajte njegovo promišljanje.
Pitao sam more…More mi reče pitaj Sunce.. Pitao sam Sunce…Sunce mi reče pitaj Nebo…Nebo je šutjelo…dugo je šutjelo…. Jednom ipak, Nebo mi reče – što tražiš?…Odgovorih… na putu sam zaboravio…čekajući.. izgubio sam što sam tražio… u tišini dugoj odustao sam od traženja odgovora…na putu.
Unatoč teretu križa, unatoč meni, Ti nisi odustao. Ti nikada nisi odustao.
Put je bio dug…pitanja bezbroj…sada imam samo vas – More, Sunce, Nebo… i tišinu…i dosta mi je. Dosta je. Tišina mi je rekla sve. Tišina je bila najglasnija. Tvoj mir je govorio kroz nju, Tvoja šutnja me oblikovala. Tvoje more me tješilo, Tvoje Sunce grijalo, Tvoje Nebo gledalo i čekalo, dugo čekalo.. Skrivao si se, Ljepoto vječna, u tišini, u čekanju, na putu bez riječi… u traženju bez odgovora rekao si sve. U zaboravu misli Ti si bio živ. Našao sam Te u tami, u boli, u samoći. Bio si tu, uvijek si bio tu. U sjeni, u šapatu kiše, u šumu mora i jauku vjetra. Skrio si se i govorio mirom. Čudesnim mirom. Mir je tvoj potpis. Unatoč teretu križa, unatoč meni, Ti nisi odustao. Ti nikada nisi odustao.
Skrio si se i govorio mirom.
Proganjao me Tvoj mir u oluji grijeha. Bičevao Tvoj oprost, šamaralo milosrđe. Ljubav, ljubav kao žig od žeravice na moju oholost. Nisam ja Tebe tražio. Bježao sam. A Ti, Ti si me slijedio u tamu, u ponor. Čuo sam tvoj zov, tišina je bio Tvoj glas. Prepoznao sam Te. Prepoznao sam Te. To si bio Ti. Hvala Ti Isuse. Hvala što nisi odustao. Tvoj čovjek.