Fra Ivica Vrbić razgovarao je s Josipom Prskalo za Katolički tjednik Nedjelja ba, a u nastavku možete pročitati njihov razgovor u cijelosti.

Fra Ivica rodom je iz Zavidovića, a u siječnju 2016. rodnu grudu zamijenio je južnoameričkim kontinentom započevši svoje misijsko djelovanje u misiji Mineros u Boliviji. Država je to koja graniči s Brazilom na sjeveru i istoku, s Paragvajem i Argentinom na jugu, te Čileom i Peruom na zapadu. Njezin zapadni dio planinsko je područje Anda, a nizina na istoku pripada amazonskom slivu pokrivenom kišnim šumama.

Projekt nade

Misionar Vrbić s nama je podijelio sve one životne situacije s kojima se kroz, sada već, „svoj“ narod suživio. Misije u Južnoj Americi su nešto drugačije, uz siromaštvo, slabe higijenske uvjete i školstvo, ovdje misionari muku muče i prečestim kohabitacijama te iznimno rasprostranjenom, rekli bismo (i to blago kazano), “spolnom raspuštenošću”. Slika obitelji i braka je iskrivljena. Misionari ju nastoje “ispraviti”.

Najprije nam je predstavio aktualni projekt koga čine četiri segmenta: đački dom, administracija (postojeće) škole, otvaranje strukovne škole i tov stoke.

“Ono što prvo želimo napraviti jest đački dom za 60-ak učenika, zato što naša misija ima dvije župe i 22 filijale. Na 18 filijala nema škole secundarie (srednje škole) – to znači da ta djeca moraju pješačiti tri, pet, šest ili 10 kilometara – ovisno koliko je selo daleko. Neki imaju motore, ali često nemaju gorivo. Jer kada nema sječe šećerne trske – u sječi se može zaposliti i zaraditi – drugdje nemaju gdje zaraditi. U tom vremenu onda djeci se ne da ići u školu jer trebaju puno pješačiti. Otprilike 40% njih ne završi secundariju, pogotovo dječaci, i upravo zato želimo napraviti đački dom gdje bismo primali dječake i pružali im humanističko i religiozno obrazovanje, sveobuhvatno. Zašto? Jer većina te djece kao temeljno nemaju osnovne higijenske navike, a ni potrepštine; možda je smiješno, ali ona ne znaju koristiti toalet. U smislu, ja kad ih primam u našu kuću za iskustvo duhovnog života, prva stvar – moram ih naučiti kako se pušta voda, kako ovo, kako ono”, ispričao je fra Ivica o njegovim svakodnevnim izazovima u radu s djecom.

Na 18 filijala nema škole secundarie (srednje škole) – to znači da ta djeca moraju pješačiti tri, pet, šest ili 10 kilometara – ovisno koliko je selo daleko.

Đački dom koji pruža obiteljsko ozračje

Kroz taj đački dom oni bi s kapucinima živjeli, imali bi svoje učionice, sobe, kuhinju.

Dolazimo naravno do samih troškova ovakvog jednog projekta za koji se nadamo da će ga narod Crkve u Hrvata poduprijeti, kao i brojne do sad. “Cijena ovog projekta – izgradnje i opremanja – otprilike je 700 000 dolara. Kapacitet je za 60 učenika i oni ne bi dolazili ponedjeljkom i odlazili petkom, nego bi ostajali otprilike dva-tri mjeseca, pa bi išli kućama na kraju tromjesečja. A zašto tako? Većina njih nema vjeronauk, nisu ga prolazili. I jedno je kad dijete ide u školu kako valja – svaki razred drugi profesor, radi se kako treba – a gdje su te manje filijale, često su oni zapravo u jednom razredu I., II. i III. – spojeni, znači gdje nemaju razinu obrazovanja jednaku kao drugi. To je zapravo ta želja da to ne bude samo đački dom koji će pružiti stan i hranu, nego biti jedna podrška. Jer često ta djeca koja nemaju školstva, izobrazbe, završe kao razbojnici po cesti”, približio je situaciju naš sugovornik čija je glavna misao vodilja, kako je kazao: “Ne kritizirati razbojnike, nego pitati se što možemo učiniti da ne dođe do novih.”

Kapacitet je za 60 učenika i oni ne bi dolazili ponedjeljkom i odlazili petkom, nego bi ostajali otprilike dva-tri mjeseca, pa bi išli kućama na kraju tromjesečja.

Vizionar

Ovo bi bio prvi segment ovog socijalnog projekta, a drugi bi bio administracija postojeće škole koja je isprva bila dio sustava škola Don Bosco. “Više salezijanci nemaju nekog specijalnog utjecaja na administraciju u školi koja je dosta derutna. U nju ide više od 500 učenika. Mi kao fratri preuzeli bismo administraciju jer čemu graditi đački dom ako neću biti u administraciji, ako neću utjecati na razinu njihova znanja.

Treći segment projekta bila bi gradnja i funkcioniranje instituta za obrte, odnosno strukovne škole. To u Boliviji traje tri godine, onda bi oni čak mogli nastaviti i priznati studij. To se zove Instituto superior de mecanica – agropecuaria, dakle mehanički zanati i poljoprivredno-zemljoradnički… I kao treći zanat bih uzeo nešto za djevojke – nešto što bi toj djeci omogućilo ostati tamo. Ne da ih školujemo pa da odu u grad. Zašto ovi zanati? Zato što je mehanizacija – pogotovo za polja šećerne trske – jako potrebna. Agropecuaria – zbog stočarstva, da polako potičemo tu granu jer to je sad najunosniji biznis, i da pomognemo mladima doći do toga.

U taj institut bi išli svi koji hoće – ne samo oni koji su u đačkom domu”, kazao je fra Ivica o drugim dvama segmentima projekta.

Četvrti dio, kako je kazao, za sada, u tom velikom projektu bio bi tov stoke. Njima dakako treba nešto što će im “zatvoriti novčanu konstrukciju”, tako da cijeli projekt bude samoodrživ, a na poseban način đački dom. “Sad je najisplativije u ovom trenutku da radimo na tome. E, sad, što će biti za 5 – 10 godina kad mi dođemo do toga – vidjet ćemo, ali sad je tako. Tada bi naši đaci mogli raditi i oko tova stoke, ali i u proizvodnji hrane za tu stoku”, podijelio je svoje razmišljanje misionar.

Izrađen je i građevinski projekt, i jedino što nam sad malo ‘šteka’ je da zemljište bude 1/1, ali i to ćemo uskoro, vjerujem, riješiti i onda krećemo s gradnjom.

Riječ je zapravo o projektu njihove delegature, a fra Ivica ga je sam osmislio i vodi ga. “Napisao sam statute i poslovnik toga dijela, i to bi bila kao organizacija poput, recimo, Kruha Sv. Ante, uglavnom karitativno orijentirana. Moramo napraviti jednu neprofitnu krovnu organizaciju koja će nadgledati sve te elemente. Sada idemo u njezinu registraciju. Izrađen je i građevinski projekt, i jedino što nam sad malo ‘šteka’ je da zemljište bude 1/1, ali i to ćemo uskoro, vjerujem, riješiti i onda krećemo s gradnjom”, optimističan je fratar Vrbić.

Volonteri su dobro došli

Raduje nas da ima pozitivno iskustvo s volonterima te rado poziva sve one koji su zainteresirani darovati svoje vrijeme i za misije. Ali isto tako je podcrtao sljedeće: “Ono što je vrlo bitno znati, mi smo u misijama, djelujemo na filijalama, u smislu naše volontiranje nije kao kad netko ode primjerice u Afriku u neko sirotište pa tamo ide raditi s djecom s poteškoćama u razvoju; pomaže im prati rublje, hraniti ih, itd. Mi ovdje njegujemo socijalno-evangelizacijsko djelovanje i zapravo onda naši volonteri pomažu u konkretnoj katehizaciji, u radu s djecom, u radu s mladima, ili mogu isto tako predavati engleski jezik ili nešto drugo, ali uvijek je vezano uz vjeru. Mi kad svaki dan idemo u neku od filijala, vodimo tim naših volontera ili mladih i onda kad dođemo u selo, obiđemo sve kuće, pozovemo te ljude da dođu, igramo se s djecom, pjevamo i dijelimo ih u skupine: do šest godina, od šest do osam, od osam do 10… Također, ispovijedamo krizmanike ili prvopričesnike jer većina drugih ne može pristupiti ispovijedi budući da žive u konkubinatu.”

Važno je naglasiti kako volonteri sami plaćaju svoj dolazak, odnosno zrakoplovnu kartu, a misija se obvezuje platiti hranu, higijenske potrepštine, smještaj.

Nezdrava spolnost kao način života

Ono što je posebno izazovno u djelovanju misionaru Vrbiću jest sama svijest tamošnjeg naroda te njihove iskrivljene slike o obitelji i braku. Konkubinat je ondje “normala”. Kako kaže, možda osobe koje žive u konkubinatu ne vide to kao problem, ali vide njihova djeca. “Zapravo to je najžalosnija stvar zato što su oni koji pate upravo djeca i oni prolaze poteškoće, u smislu nedostatka ljubavi, nedostatka pažnje. Vide to i same žene koje tako žive, zato što su svjesne kako njihovi muževi neće biti samo s njima. Nažalost tu je jedan vrlo loš ‘običaj’ – muškarac koji ima stalno radno mjesto, sigurno ima jednu ili dvije ljubavnice. Taj isti čovjek očekivat će od svoje žene – zato što on njoj daje hranu – da ona mora kuhati, prati, spremati; zapravo žena mu postane sluškinja koju maltretira i seksualna robinja, a užitak pronalazi negdje drugdje. Kad pitam parove sa šestero djece – pa zašto se ne vjenčate; kažu – nismo sigurni… Nije da oni nisu sigurni, nego ne žele biti sigurni”, nerado je ispričao fra Ivica.

Uz to, spomenuo je kako više od 50% te djece nije došlo kao željeno, nego su se “dogodila”… Tamo je uobičajeno da djevojaka prvo dijete rodi s 15 – 16 godina. Obično žene, djevojke kada stupaju “u brak”, već vode prvo dijete. “To je nešto ‘apsolutno normalno’. Neće vam nitko reći da je problematično kada vidi u školi da djevojčica od 14/15/16 godina ima dijete. Primjerice kad organiziram duhovnu obnovu, dođe mi djevojčica od 15 – 16 godina i za vrijeme duhovne obnove nekoliko puta na dan njezina mama donese joj bebu da ju nahrani”, dodao je misionar koji je, kako bismo shvatili stvarnost područja u kome djeluje, s nama u nastavku podijelio nekoliko iskustava koja je doživio.

Seksualno ju je zlostavljao očuh, a ona sada sa 16 godina ima već petog dečka s kojim je intimna. Tako da se u žrtvama seksualnog zlostavljanja sve pobrka i bude kao da je pritisnula gumb ka samouništenju.

“Sjećam se jedne ispovijedi: došla je djevojka od 16 godina, već stasala sa svim atributima i nosi prozirnu majicu… Počeli smo razgovarati i oprezno ju, nakon nekog vremena, pitam je li ju tko u djetinjstvu zlostavljao. – Seksualno ju je zlostavljao očuh, a ona sada sa 16 godina ima već petog dečka s kojim je intimna. Tako da se u žrtvama seksualnog zlostavljanja sve pobrka i bude kao da je pritisnula gumb ka samouništenju. Pokušavaš ih vratiti kroz sakrament pomirenja, kažeš nije to tvoj taj grijeh. Zapravo to je najveća nesreća da ta djeca koja su žrtve seksualnog zlostavljanja, da njima zlostavljači u neku ruku ‘stave u glavu’ kako su oni krivi zato što je došlo do toga. Kao ‘ti si me provocirala’… I onda oni s tim osjećajem krivnje žive. Jednostavno taj osjećaj krivnje njih ubija, samo tonu dublje i dublje… Zato im kroz ispovijed želimo reći da je to što sada žive njihova povrijeđenost. Kažem im: ‘Bog te želi izliječiti… Ako ti želiš pristati na to – Gospodin ti vraća dostojanstvo kao na prvom danu.’ Neki zbilja hoće i pokrenu se, a neki jednostavno zablokiraju.

Kažem im: ‘Bog te želi izliječiti… Ako ti želiš pristati na to – Gospodin ti vraća dostojanstvo kao na prvom danu.’

Još jedan primjer, kad je došla jedna mama na razgovor i kaže mi: ‘Fra Ivice, moj prvi i treći sin su dobri, ali me drugi sin uopće ne želi prihvatiti, odbacuje me, ne sluša me. ‘Pitam ja nju: ‘Što se događalo kad si ti začela to dijete?’; kaže: ‘Bila sam intimna s ‘mužem’, ali smo se zapravo htjeli rastati.’ Oni su dakle u procesu svađe, ne žele više živjeti zajedno, ali zadovoljavaju tjelesne potrebe, onaj nagon… I kad je shvatila da je trudna, prvi osjećaj joj je bio negativan. Svađali su se zašto je ostala trudna, zašto su opće bili intimni, i kao prihvatili su dijete, nije abortirala i ostali su zajedno… I kažem joj – što očekuješ ako si ti to dijete sama ‘odbacila’ u prvom trenutku?! I tada ide jedan proces koji često radim – ozdravljenje. Nisam sad neki ‘karizmatik’, ali vidim koliko je zapravo to potrebno”, posvjedočio je fra Ivica o situacijama kojih ima svugdje, samo su negdje zastupljenije u većoj mjeri.

Na kraju nam je pomalo sjetno dodao: “Ja djecu pitam – mogao bi ti biti fratar, mogla bi ti biti časna sestra, a oni kažu – a ja bih htio imati obitelj. On bi htio nešto što nije imao, misli da bi u tomu uspio. A često ono što nisi ni sam imao, ne možeš ni ostvariti/dati.”

Nas ova priča nije ostavila ravnodušnima jer posvješćuje stvarnosti o kojima ne treba šutjeti, stvarnosti koje su i te kako problematične jer ostavljaju trajne posljedice; posljedice koje misionari poput fra Ivice nastoje, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti melemom radosna naviještanja Riječi Božje. I ljubavlju, jer na kraju – najveća je ljubav (1 Kor 13,13).