Kako piše u Predslovlju na blagdan, Velika Gospa je putokaz sigurne nade i utjehe tvome putničkom narodu, Bože!“ A završna molitva kaže: „Gospodine, daj nam na zagovor BDM na nebo uznesene, prispjeti slavi uskrsnuća!“ O istini vjere koju proslavljamo 15. kolovoza za Hrvatski katolički radio i Katolički tjednik 2006. godine govorio je fra Bonaventura Duda, naš istaknuti franjevac, bibličar, sveučilišni profesor, prevoditelj, poliglota, pisac i pjesnik.

Što to slavimo na Veliku Gospu, 15. kolovoza?

“Svetkovina Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije tijelom i dušom na nebo, koju Crkva štuje od davnina, prepuna je pouka i poruka cjelokupnom kršćanskom otajstvu. Trebalo bi najprije potanko izložiti svaku riječ ove prve rečenice. No, zaustavimo se samo na tome što to znači cjelokupno kršćansko otajstvo? Zašto govorimo o otajstvu, a ne o tajni? Moglo bi se reći da su ta dva pojma sinonimi. No, ako pod tajnom razumijemo nešto što nam nije otkriveno, onda je svakako u otajstvu rečeno nešto više. Otajstvo uključuje događaj, događajnost. Želimo time istaknuti da se sav kršćanski život – i život svakoga kršćanina i svih kršćana zajedno – događa u Kristu Isusu, kako oko sto šezdeset puta ističe Sv. Pavao. Štoviše, danas – nakon Drugoga vatikanskog sabora – možemo reći i više. U Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes br. 22 pri kraju piše: Bog svim ljudima, i onima koji nisu još čuli o Kristu ili su o njemu krivo ili tek djelomično bili poučeni, a žive po svom najboljem uvjerenju, daje Duha Svetoga te se spašavaju, u Kristu Isusu i po Kristu Isusu, svi ljudi koji su već konačno spašeni ili će se još do Sudnjega dana spasiti. I evo! U taj život ‘u Kristu Isusu’ ulazi Marija. Ona je majka Isusova i majka svih kršćana”, rekao je tada fra Bonaventura.

Što znače one riječi da je Marija “tijelom i dušom uznesena na nebo”?

Naše Vjerovanje, ono koje u svakoj nedjeljnoj misi ispovijedamo, završava najznačajnijom istinom za naš svagdanji život. U onom, recimo tako, kraćem Vjerovanju, molimo: Vjerujem… u uskrsnuće tijela i život vječni, u misnom Vjerovanju: … i iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Čovjek, svaki čovjek koji živi na zemlji, od Boga je stvoren da tako živi, kako bi nakon smrti – koja je, dakle, privremena – zaslužio novi život u vječnosti. U taj vječni život ljudi ulaze dušom odmah nakon smrti, jer duša ne može umrijeti. Ali tijelo svakoga čovjeka će biti pod kaznom smrti do Sudnjega dana, kada će svi ljudi uskrsnuti; dobri na uskrsnuće života, a oni koji su do kraja života bili zli ljudi na uskrsnuće osude (Iv 5,29). To će biti konačna sreća blaženika na nebu, kamo je već – uskrsla i tijelom – ušla Blažena Djevica Marija.

Odakle za tu veliku istinu naše vjere u Marijino Uznesenje naziv Velika Gospa?

Veleblagdan Marijina Uznesenja dušom i tijelom u nebo ne smijemo promatrati samo kao Marijin blagdan. Taj se blagdan slavi u krugu cijele crkvene godine. Ona spada među naše najveće svetkovine i značajno, vrlo značajno zrači u sav kršćaninov život. Marijin je život sav paralelan sa životom Isusa Krista. Tako treba biti i naš kršćanski život. Život Isusa Krista kao čovjeka počinje na blagdan Navještenja 25. ožujka. Tada je i Marija uvučena u sam Isusov blagdan Navještenja. Primila je anđelovu obavijest da će se iz nje roditi Spasitelj svijeta.

Nakon toga slijedi Isusov rođendan, Božić, devet mjeseci poslije Navještenja, 25. prosinca. U Marijinu životu imamo najprije 8. prosinca blagdan njezina Bezgrješnog Začeća u krilu svete Ane iz zagrljaja s njezinim mužem svetim Joakimom. Nakon toga, za devet mjeseci, 8. rujna imamo Marijin rođendan, Malu Gospu. Život Isusov na zemlji završava Velikim Petkom u koji je uključena i Marija pod križem, što se posebno slavi na Dan sedam žalosti Majke Božje 15. rujna.

A Isusov Uskrs i Uzašašće Marija, nakon svoga iskustva života s prvom Crkvom, doživljava kao svoje Uznesenje. Recimo usput i malu, ali vrlo osjetljivu razliku. Isus je uzašao na nebo, kao Sin Božji i kao čovjek, uzašao je ili svojom vlastitom snagom ili snagom Očevom da od sada u krilu Presvetoga Trojstva upravlja svijetom i jedan čovjek, sjedinjen s osobom Sina Božjega. Marija je pak uznesena čistom ljubavlju svoga Sina. U istočnoj Crkvi se taj blagdan od najstarijih vremena zove Usnuće BDM. Isus je rekao, kad je pozvan kćeri Jairovoj nad kojom narikača plače: Djevojka nije umrla, nego spava (Mt 9,24). Stoga se u ranom kršćanstvu groblja i zovu spavaonice, pohrvaćeno cimiteriji, odakle potječe i čakavski izraz smetir. Inače, već više od tisuću godina latinski je naziv za ovaj blagdan Assumptio – Uznesenje.

No, u nas se taj blagdan zove Velika Gospa. Taj naslov, vele, potječe od oko 1000. godine, od Sv. Stjepana, ugarskoga kralja. Mala Gospa – Marijin rođendan, Velika Gospa – blagdan Uznesene. Imamo i krajevne nazive, čakavski Vela Maša, kajkavski Velika Meša. To su tipični izrazi. Usred ljeta, prigodom velikih skupova vjernika, održane su svečane mise na otvorenom. Pripazimo samo, to znači da se Marijina svetkovina slavi zajedno s najvećim Isusovim misterijem, sa Svetom Misom: čitanjem Svetoga pisma, velikom proslavom Kristove nazočnosti pod prilikama kruha i vina i pričešću koja počinje pjevanjem Očenaša. I na kraju, kad svećenik pjeva: Idite u miru, on zapravo tom velikom narodu Božjem veli, kako se i pjevalo po starom zagrebačkom obredu: Pođite, blagoslovljeni, u ime Isusovo na put spasenja!

U blagdan Marijina Uznesenja na nebo neizbrisivo se upisao papa Pio XI. kada je 1950. godine na Sve Svete proglasio ovu dogmu. Sjećate li te toga događaja i koje je njegovo značenje?

Sjećam se živo toga dana. Visjeli smo uz radio, u ono vrijeme bio je to mali radioprijamnik. I slušali smo tu doista veliku misu usred koje je Papa proglasio člankom vjere da je Marija tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Taj je nauk vjere i do tada, do 1950. godine, spadao u otajstva Bogom objavljena ili, kako se obično kaže, de fide divina – po božanskoj vjeri. No, odsada to spada u otajstva koja su objavljena de fide divina et catholica, spada u svečano proglašena otajstva Crkve.

Odmah nakon svečanog proglašenja Pio XII. je zlatnim perom potpisao svoju dogmatsku povelju: Ja, Pio, biskup Katoličke Crkve, službeno potvrđujući potpisah. Vidio sam to pero u Vatikanskom muzeju. Trebalo bi češće pročitati Dobri Pastir iz 1951. godine (br. 1-2., str. 6-29.). Tu naš veliki teolog o. Rufin Šilić donosi prijevod enciklike Pija XII. Predarežljivi Bog, s vrlo razrađenim komentarom.

Za vaše čitatelje ističem samo završne Šilićeve riječi: U sto godina jedanput se čovjek digne do one visine koja ga ovlašćuje da stavi ja pod ovakav jedan dokument koji se nazivlje dogmatskom poveljom. Ove riječi predstavljaju i umjetninu u svom pravcu pa zato, kad se deseti ili petnaesti put čitaju, istom onda djeluju jedinstvenošću u tolikoj raznovrsnosti. Zato bi ne samo katolik, nego i svaki čovjek umjetnik trebao, kad dočita do kraja, početi opet od početka, da osjeti ljudski ponos i uživa u veličini i ljepoti ove tvorevine ljudskog duha. 

A Pio XII. je odmah potom, kad je proglasio ovu dogmu, održao svečani govor u kojemu ističe što će ova dogma značiti za kršćanski život: Tolikim nespokojnim i potištenim dušama… ponizna i neznatna djevojčica iz Nazareta, koja je sada u nebeskoj slavi, otvorit će široke vidike. Ona će im dati snage da shvate za kakvo je uzvišeno poslanje i djela pozvana Ona koja je pripravno poslušala riječ Gospodnju, kad je od njega izabrana da postane majkom utjelovljene Riječi. A vi, koji ste našem srcu na poseban način blizi, za koje nas mori briga danju i noću, nad kojima strepimo svakog časa; vi, siromasi, bolesnici, izbjeglice, sužnji, prognanici, nezaposleni, beskućnici, vi svakovrsni patnici iz svakoga kraja; vi kojima zemaljski boravak donosi samo suze i oskudicu, kolikogod se napori činili da vam se pomogne – podignite pogled svoj prema onoj koja je prije vas prošla stazom siromaštva, prijezira progonstva, boli: prema onoj čija je duša podno križa probodena mačem, a sada nepomućeno upire oko u vječnu svjetlost. Ne ćemo nikada prestati napominjati da je od svih drugih najznačajnija činjenica da smo svi sinovi jedne iste majke Marije, koja je živa na nebesima, koja kao nova Eva i majka svih živih povezuje čitavo otajstveno Tijelo Kristovo u jedno jedinstvo i koja hoće sve ljude privesti istini i milosti.

Hrvatski narod od davnina štuje BDM

Što to znači za našu vjeru u Isusa Krista, njena Sina?

Čitajući mariologije i različite rasprave o presvetoj Djevici Mariji, vidimo da su mnogi katolički narodi povezani s BDM. Spomenimo Francuze, ne samo od 1858. kada se dogodilo ukazanje u Lurdu, zatim Poljaci uz Czestochovi, Meksikanci uz BDM Guadalupsku, bio sam u Santo Domingu, tamo je jedno veliko proštenište Majke Božje. Mi možemo reći da spadamo u velike narode, iako smo mali, koji jako štuju BDM, jer kroz nju bolje shvaćamo njezina sina Isusa Krista i kroz nju smo dublje povezani s Presvetim Trojstvom, ali i sa svima, osobito s onima koji u našem narodu trpe. Već 1400 godina imamo slavne, ali i vrlo teške periode naroda. I u slavnima i u teškima imamo marijanska svetišta. Primjerice, Trsat od 1290., Gospu u Bazilici kralja Zvonimira u Biskupiji, imamo u Solinu Gospu od Kraljice Jelene, imamo novija prošteništa – Mariju Bistricu od 1684., Sinj od 1710., stotine prošteništa.

I sva ta mjesta su o različitim blagdanima prepuna. A svi oni slave Misterij Kristov i misterij svoj – i trpljenja i nade i utjehe, i svoj život smatraju da su dva puta stvoreni za rođenje, a jedanput za smrt. Najprije rođenje za ovaj život koji može biti i težak, a smrt je privremena. Ali ovim životom zaslužujemo vječni život, i tako već sada kušamo svoju vječnost, to je drugo rođenje.