“Kako opteretimo sami sebe? Što je to nečistoća i čistoća srca? Kako ljudsko srce postaje čisto? Ono što čini istinski odnos s Bogom, s ljudima, sa samim sobom, s prirodom i svim ostalim jest nutrina, odnosno srce”, rekao je  fra Augustin Čordaš osvrnuvši se na Evanđelje po Marku (Mk 7,14-23).

Tada Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: “Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!” I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: “Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?” Tako on očisti sva jela. Još dometnu: “Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.

Fra Augustin upozorava da su nečisti dusi, zli dusi i oni navode srce na nečistoću. “Nečistoća znači zlo. Zlo izvire iz ljudskog srca. Ovdje nam Isus otvara jedno unutarnje pitanje, pitanje krivnje, grijeha i zla. Ono što čini istinski odnos s Bogom i s ljudima, ali i sa samim sobom jest nutrina, odnosno srce. Promatrajući izvana mogu imati jedno naličje, lijepo, uglađeno, čisto koje održava norme, koje se drži svega propisanog, a nutrina potpuno drugačija. Izvana mogu biti najbolji čovjek, ali to ne uklanja one napetosti koje nosim u sebi, ali ni onu neslobodu i nečistoću”, rekao je.

Zlo koje je u meni mogu potiskivati, negirati i postavljati u stranu, ali ono se neće promijeniti dok ga ne izbacim van.

Naglasio je da Isus kada donosi objavu Oca i svoje riječi i svega što se tiče ljudske naravi i zla ne donosi to da bi opteretio, nego da bi donio svoje svjetlo u ljudsko srce i dušu. “Donosi to kako bi nas oslobodio te izvukao tu tamu iz nutrine van da bismo doživjeli oslobođenje. Zlo koje je u meni mogu potiskivati, negirati i postavljati u stranu, ali ono se neće promijeniti dok ga ne izbacim van. Opterećenost i muka koju osjećam u sebi neće izići iz mene, ako promijenim pojam i kažem da je u meni samo kriva navika”, istaknuo je.

Tumačeći evanđelje istaknuo je da prvo nagnuće zla jeste da ga vidim u drugome, odnosno preslikavamo ga na drugoga. “I to je česta karakteristika onih kršćana koji stalno mole i misle da su čisti, a oni vani koji ne mole da su nečisti. Naša usta postanu prostor prljavštine i nečistoće kada imamo što se kaže zlo oko. Usta budu prljava, zarobljena nečistoćom iznutra kada uočavam ono što nije dobro u nekome drugom, kada je moje oko zlo i onda se u našim srcima rađaju zle misli. Onda pravdamo to s tim da mi iznosimo činjenice i samo komentiramo istinu, a zapravo ogovaramo. Tako se polako stvori jedan krug zla oko nas i nas više ništa ne povezuje nego zlo, odnosno priča o manama i slabostima druge osobe”, rekao je.

Srdžba i ljutnja su često najizravniji znak da se trebam zapitati o sebi zašto se srdim.

“Često opravdavamo kako radimo dobru stvar. Način na koji ja govorim o drugoj osobi više govori o nama i našoj nutrini, nego o drugoj osobi. U našim životima redovito se pojavljuje srdžba i ljutnja. Očito je da se mi redovito ljutimo na osobe koje su nam blizu jer ne ljutimo se na one koje su daleko. Srdžba na drugoga koji je tu blizu jer se ne ponaša po mojim pravilima. On ne vidi što je dobro. On ne vidi kao što ja vidim i da vidi kao ja bio bi bolji. Kao da sve mora biti programirano po mojim pravilima i kada nije tako dolazi u našem srcu do provale srdžbe. Očito imamo sve dobre razloge i argumente da se tako ponašamo. Bijes i srdžba iskrivljuju našu spoznaju. Nemoguće je naše razumijevanje i da vidim stvari kakve jesu tamo gdje me obuzme srdžba. Srdžba i ljutnja su često najizravniji znak da se trebam zapitati o sebi zašto se srdim. Kada me neka osoba živcira i kada ne podnosim neku njezinu manu možda bi uzrok trebao potražiti u sebi. Možda imam neku nerazriješenu ranu, bol ili frustraciju ili nešto s čim se nisam suočio, jednu nečistoću i zlo i onda u biti zlo izbija iz mene jer se na neki način reflektira u nekoj osobi. Reflektira se kao svjetlost u moje srce i onda reagira”, naglasio je fra Augustin Čordaš.

Što je više osude prema drugima to više osude nosim u sebi. Opraštanjem taj otrov izlazi iz nas.

Na koncu propovijedi istaknuo je da je najbolji lijek da tu stvar zbog koje se ljutim na drugu osobu prebacim sebi i da ja to činim, a samo ne vidim na koji način. “Ako uočim da je to zlo u meni automatski nestaje osude. Nečistoća i kriva reakcija u kojima ima osude, prijezira, srdžbe  prema drugima mene onečišćuje. Isus nam govori da je problem tu u našoj nutrini i da se mi tu ustajemo i vežemo se na zlo i da nije izvana toliko to zlo koje mene pritišće i opterećuje moj život, nego moje svjesno i podsvjesno pristajanje na to. Što je više osude prema drugima to više osude nosim u sebi. Opraštanjem taj otrov izlazi iz nas. Od toga se trebam odvezati i to trebam pustiti kako bi bio slobodan. Oslobođenje dolazi u istini koju donosi Božja riječ”, zaključio je.

Poslušajte cijelu propovijed ovdje: