Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost. Rim 4, 3

Ti si povjerovao svome Bogu u onom trenutku kad je sve izgledalo kao da tone u mrak. Nisi imao djeteta u poodmakloj dobi. Starac bez potomstva, a Bog je obećao. Bog je obećao da će biti potomak. Sada ništa nema. Kako dalje vjerovati Bogu? Kako dalje oslanjati se na onoga koji je rekao da će biti potomak? I u ovoj tami i u ovoj noći sjaji tvoja vjera, sjaji svjetlo koje razbija tamu, koje razbija sve okove u koje tama želi ući. Zato si tako velik. U ovom trenutku ti se ne oslanjaš na ono što vidiš, ne oslanjaš se na svoje oči, ne oslanjaš se na ovu tamu koja ti sugerira da je kraj, da je Bog nevjeran.

Sada ti gledaš i vidiš kako tama sve dublje prodire, kako nevjera želi zavladati tvojim bićem, ali ona neće zavladati. Ona neće zavladati tamo gdje je srce pristalo da vjeruje Bogu. I u ovom času Abraham odlučuje vjerovati, u nadi protiv svake nade, u nadi protiv svega. Ne oslanja se na osjećaje, ne oslanjaš se Abrahame ni na Saru, ne oslanjaš se ni na što, samo na onaj najčvršći temelj i vjeruješ usprkos svega jer znaš, onaj koji ti je dao obećanje ne vara i on neće prevariti. Ti vjeruješ u riječ onoga koji je sazdao nebesa.

Ti vjeruješ u riječ onoga koji je sazdao nebesa.

Uzdaš se u Njega. I ovaj  oslonac pokazuje se u tvom životu kao najčvršći temelj, najsigurniji. Kako je velika tvoja vjera. Kako je veliko tvoje pouzdanje. Iako si star, iako biologija je zakazala, iako sve govori protiv, ti znaš da je Bogu sve moguće, da Bog može i od mrtvih uskrisiti i daruješ mu iznova svoje povjerenje.

Zato ti Abrahame hvala jer si u ovoj najvećoj tami odlučio i dalje vjerovati da je Bog vjeran i da Bog ne ostavlja, da Bog neće prekršiti svoja obećanja. Ti si negdje slutio kako Božje obećanje nadilazi svako tvoje očekivanje. Znao si negdje duboko u sebi da ti Bog sprema nešto veliko, ogromno, preko svake mjere. Zato ti je i došla riječ ‘Pogledaj u nebo, prebroji zvijezde ako ih možeš prebrojati. Toliko će ti biti potomstvo jer si povjerovao‘. O, kako je, Abrahame, velika vjera tvoja. Kako je velik plod tvoje vjere. Kako je veliko pouzdanje koje te nosi u nebeske visine. Vjera koja otvara nebesa. Vjera koja je nastajala i širila se kroz godine strpljenja, umiranja, kroz godine koje su nosile sa sobom bol razočaranja, tjeskobu iščekivanja, tu je vjera rasla. U takvoj zemlji se razvijala. Ti si godinama spoznavao kako umire ono moje, ono moje vezanost uz mene samoga, ona moja usmjerenost na ono kad bih ja htio i u koje vrijeme. Na sve ono što se meni čini najbolje. Moje vrijeme nije Božje vrijeme.

O, kako je, Abrahame, velika vjera tvoja. Kako je velik plod tvoje vjere. Kako je veliko pouzdanje koje te nosi u nebeske visine.

O, kako je široka tvoja vjera postala. Kako je duboka tvoja vjera postajala godinama umiranja samome sebi. O, kako je zato velik blagoslov došao na sve nas. Zato ti oče naše vjere hvala jer si do kraja povjerovao Svemogućem Bogu i primio blagoslov za sva pokoljenja. Gledam u širinu tvoje vjere, u dubinu tvojeg pouzdanja i znam to nije nastajalo brzo, nastajalo je sporo, ali je nastajalo u tvojoj vjernosti Bogu živome. Zato gledajući tvoju vjeru, tvoje pouzdanje neka u meni poraste do neslućenih visina. Širina moga srca, duša moja neka ispuni se dubinom tvoje vjere. Neka se proširi čitavo moje biće nadnaravnom snagom vjere koja premješta planine.

Meditaciju poslušajte ovdje: