Budi dio naše mreže

Feljton fra Mate Bašića: Gozba žrtvene ljubavi (8/10)

Papa Franjo, unutar svoje Kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 20. prosinca 2017. napominje: "Euharistijsko slavlje, koje započinje uvodnim obredima, a zaključuje se završnim obredom, jedinstvena je, dakle, cjelina i ne može se razdvajati, ali za bolje razumijevanje pokušat ću objasniti njegove različite dijelove, od kojih svaki može dotaknuti i obuhvatiti jednu od dimenzija našeg čovještva. Nužno je poznavati te svete znakove kako bismo u punini doživjeli misu i iskusili svu njezinu ljepotu." (1)

/ HKM

Iz tih je razloga važno poznavati svete znakove – dijelove svete mise.

Hod kroz slavlje euharistije

Tako Papa nastavlja: “Kad se narod okupi, slavlje započinje uvodnim obredima, koji obuhvaćaju ulazak jednog ili više svećenika slavitelja, zatim pozdrav – Gospodin s vama, Mir vama – pokajnički čin – Ispovijedam se, u kojem molimo za oproštenje grijeha – poklik Kyrie eleison, himan hvale Slava i Zbornu molitvu ili kolektu: naziva se tako ne zato jer se tada prikupljaju prilozi, već zato što je to kolekta – sabirnica molitvenih nakana svega naroda Božjeg; a ta zborna prošnja naroda uzdiže se nebu kao molitva. Svrha tih uvodnih obreda je da vjernici, sabrani ujedno, ostvare zajedništvo, pravo se raspolože za slušanje Božje riječi i dostojno slavljenje euharistije (Opća uredba Rimskog misala (dalje: OURM), br. 46).” (2)

Važno je znati da misa započinje ulazom – kad se narod sabere, dok svećenik ulazi sa službenicima, započne ulazna pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti u otajstvo liturgijskog vremena ili blagdana i tako pratiti hod svećenika i službenika (3), koji procesijom kroz okupljenu zajednicu ‘povlače čitavu zajednicu prema oltaru. 

Vezano uz ulaznu pjesmu potrebno je spomenuti da upravo ulaznu procesiju prati ulazna pjesma. Ulazna pjesma, kao jedna od najstarijih liturgijskih pjesama, uvijek je nadahnuta Božjom riječju. I danas u Misalu imamo ulazne pjesme za svaku svetkovinu, blagdan, za svaku nedjelju. Ali, ulazna pjesma nije ako npr. od 52 nedjelje u godini, 40 nedjelja pjevamo Uđite s hvalama, nego svaka nedjelja ima vlastitu ulaznu pjesmu, zato što ona, noseći smisao uvodnih obreda stvara zajedništvo i uvodi zajednicu u otajstvo koje se toga dana slavi. Ulazna pjesma ima biti takva da bude hodočasnička pjesma, pjesma hoda, pjesma koja izražava dinamiku hoda prema Kristu, pjesma radosnoga hoda, pjesma koja prati hod.

Nakon toga, kako nastavlja Papa, “svećenik s drugim služiteljima u procesiji dolazi do prezbiterija, pozdravi oltar naklonom te, u znak poštovanja, poljubi oltar i, kada ima kadionica, okadi ga. Zašto? Zato što je oltar Krist: to je slika Krista. Kad gledamo oltar, gledamo upravo gdje je Krist. Oltar je Krist. Te geste, kojima prijeti opasnost da prođu nezapaženo, su vrlo značajne, jer izražavaju od samoga početka da je misa susret u ljubavi s Kristom, koji ‘prinosom svoga tijela u pravoj žrtvi križa […] [p]ostaje… i svećenik, i oltar i žrtveni Jaganjac’ (Vazmeno predslovlje, V). Oltar, naime, kao znak Krista, „središte je… zahvaljivanja koje se vrši euharistijom” (OURM, br. 296) i čitava zajednica [je okupljena] oko oltara, koji je Krist; ne zato da gledamo jedni druge, već da gledamo Krista, jer Krist je u središtu zajednice, nije joj dalek”. (4)

Slijedi znak križa. Svećenik koji predsjeda slavljem znamenuje se znakom križa i to isto učine svi vjernici okupljeni na slavlju, svjesni da se bogoslužni čin vrši U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga znači: u snazi i prisutnosti Oca, Sina i Duha Svetoga. U ime Presvetog Trojstva se sve ovo događa. U isto Ime smo i mi okupljeni, u isto Ime sabrani, u isto smo Ime došli i u tom Imenu sve ovo želimo činiti te u to Ime po misi živjeti. 

“Svećenik, potom, upućuje liturgijski pozdrav izrazom: Gospodin s vama ili nekim drugim sličnim – ima ih nekoliko – a okupljena zajednica odgovara: I s duhom tvojim. Mi smo u dijalogu; na početku smo mise i moramo misliti na značenje svih tih čina i riječi. Ulazimo u simfoniju u kojoj odjekuju različiti tonovi glasova, uključujući vremena šutnje, kako bi se stvorio sklad među svim sudionicima, to jest kako bismo prepoznali da nas pokreće isti Duh i to radi istoga cilja. Naime, tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane Crkve (OURM, br. 50). Izražava se tako zajednička vjera i uzajamna želja da budemo s Gospodinom i živimo jedinstvo s čitavom zajednicom.” (5)

Također, kada prezbiter pozdravlja zajednicu Božjom riječju, čime se želi reći da ovo nije pozdrav predsjedatelja zajednici, nego pozdrav Krista zajednici. Taj pozdrav Krista zajednici događa se sada po službi prezbitera, a zajednica sada moli za prezbitera. Tako na pozdrav prezbitera zajednici: Gospodin s vama, zajednica odgovara: I s duhom tvojim. Zajednica sada moli za svećenika da službu predsjedanja vrši u snazi Kristove prisutnosti. Netko je rekao da je ovaj poklik I s duhom tvojim, najkraća i najsažetija molitva Crkve – zajednice za svećenike. 

“Ovako se stvara molitvena simfonija i ona odmah na početku ima vrlo dirljiv trenutak, jer onaj koji predsjeda poziva sve da priznaju vlastite grijehe«, tvrdi Papa te nastavlja: »Svi smo grešnici. Svi smo grešnici; i zato na početku mise molimo za oproštenje. To je pokajnički čin. Nije riječ samo o tome da se sjetimo počinjenih grijeha, već je to nešto mnogo više: to je poziv da se, ponizno i iskreno, priznamo grešnicima pred Bogom i zajednicom, pred braćom, poput carinika u Hramu. Ako euharistija uistinu uprisutnjuje vazmeno otajstvo, to jest Kristov prijelaz iz smrti u život, tada prvo što trebamo učiniti jest prepoznati koje su naše situacije pogibli kako bismo mogli uskrsnuti s Njim na novi život. To nam pomaže shvatiti koliko je važan taj pokajnički čin.”

Pokajnički čin strukturiran je od uvoda u pokajnički čin tj. poziva na kajanje, zatim šutnje koja je potrebna za osobno kajanje, nakon toga slijedi opća ispovijed koju svatko izgovara za sebe, u jednini i naposljetku četvrti element pokajničkog čina jest molitva odrješenja. Da molitva odrješenja – na žalost možda danas najmanje prihvaćena obredna gesta među vjernicima, gdje kao da se više ne vjeruje u odrješenje u tom času mise, iako u rubrikama Reda Mise jasno stoji: Slijedi svećenikovo odrješenje

Ovdje je nužna tišina, ona je obredni čin, kao što poziv na molitvu pripada obredu tako i šutnja pripada obrednoj dinamici. Taj čin je potreban za smisao samog pokajničkog čina (5 sekundi).

Nažalost, u našim slavljima već dvije sekunde tišine doživljavamo kao prekid slavlja, postajemo zbunjeni i mislimo da nešto nije u redu i da se svećenik izgubio ili mu je pozlilo. Kao da nismo odgojeni za govor šutnje, za smisao šutnje, za obredni izričaj šutnje. Ovdje je šutnja nužna da bismo mogli razumjeti smisao u jednom činu. Šutnja stoji na samom početku te nas upućuje i na čitavu povijest spasenja, čak na samo stvaranje i novo stvaranje pred uskrsnuće unutar šutnje i tišine groba.

Šutnja je kao obredna gesta vlastita liturgiji. Nekada je, nažalost, u liturgiji lakše izazvati pljesak nego šutnju. Na našim slavljima ako se nije dogodio pljesak ili ako zajednica nije izazvana za neko oduševljenje, skakanje, euforiju, plesanje te još takve ispade opravdava Davidom i psalmima, zaboravljajući da je David bio Židov i slavio na način svoga obreda vlastitog Židovima, a nikako na način nekih drugih obreda, onda ne čudi što mnogi šutnju vide kao da se ništa nije dogodilo, ali možda se upravo tada nije ništa dogodilo kada je bio pljesak ili dogodilo se ono što nije vlastito liturgiji. Da bismo mogli govoriti o liturgiji nužno je osposobiti zajednicu za razumijevanje šutnje, za sposobnost govora šutnjom. Jasno, u obrednoj dinamici u slavlju euharistije imamo nekoliko obrednih trenutaka kojima je vlastita šutnja. U uvodnim obredima je na dva mjesta, u pokajničkom činu i prije Zborne molitve. To su dva redovita nužna trenutka šutnje. Šutnja može biti u Liturgiji riječi, nakon navještaja riječi, nakon homilije, može biti jednako tako nakon pričesti, ali kažem u uvodnim obredima imamo ova dva obavezna trenutka šutnje. Zbog toga Opća uredba RM pod brojem 23. o šutnji u liturgiji izričito piše:

“Svojom ozbiljnošću pokajnički čin nam pomaže zauzeti stav kojim ćemo se oraspoložiti za dostojno slavljenje svetih otajstava, priznavajući pred Bogom i braćom svoje grijehe, priznavajući da smo grešnici. Svećenikov je poziv, naime, upućen čitavoj zajednici okupljenoj na molitvu, jer svi smo grešnici. Što može darovati Gospodin onome čije je srce već puno sebe, vlastitog uspjeha? Ništa, jer umišljena osoba nije sposobna primiti oproštenje, zasićena kakva jest tobožnjom pravednošću. Onaj tko je svjestan svojih bijeda i spušta svoj pogled s poniznošću, osjeća kako se na nj spušta Božji milosrdni pogled. Znamo iz iskustva da samo onaj tko zna prepoznati pogreške i tražiti oproštenje nailazi na razumijevanje i oproštenje drugih.” (6)

(1) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 20. prosinca 2017.

(2) Isto.

(3) OURM 25.

(4) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 20. prosinca 2017.

(5)  Isto.

(6) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 3. siječnja 2018.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.

 

 

 

 

Ključne riječi:
Feljton fra Mate Bašića

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja