Budi dio naše mreže

Feljton Fra Mate Bašića: Gozba žrtvene ljubavi (10/10)

Nastavljajući govor o euharistiji dolazimo do liturgije riječi, gdje Riječ prestaje biti pisana i postaje živa. Česti problem u tom dijelu je naše aktivno slušanje i memoriranje te osobito razmatranje i življenje te Riječi koju smo čuli i koja tako želi biti živa u nama.

/ HKM

Svakodnevno se događa da tik nakon liturgije riječi više ne znamo što je bilo naviješteno. Razlog nije samo u nama, već i u bremenitosti Božje Riječi, ali i u ometačima ili blokatorima koji su tada podosta aktivni. Radi se o duhovnoj stvarnosti, svojevrsnoj napasti protiv usredotočenosti. Zbog toga je važno poduzeti korake koji nas štite od takvih pojava.

Prvi korak je priprema za svetu misu. To podrazumijeva i upoznavanje s misnim čitanjima te može biti dio dalje priprave. Što se pak tiče bliže priprave, to svakako mora biti molitva za molitvu, da bismo mogli moliti. Svatko od nas koji kreće na usredotočen put molitve, ili želi u potpunosti čitavim bićem sudjelovati u euharistiji, suočava se s mnogim mislima i tada kao da duhom, odnosno mislima, biva u svim prostranstvima svijeta te više neprisutan nego li prisutan. Molitva kao da privlači različite misli i mislima nas odvlači na sve strane.

Ako ćemo sjesti pred televizijski ekran i početi gledati dragu nam seriju ili film, naše će misli biti poprilično mirne i bit će usmjerene na tu seriju ili film. Bit ćemo toliko usmjereni da će nas sam film ili serija ganuti do suza. Jednako se događa i u praćenju sporta, emisija, komunikacije na društvenim mrežama, zadržavanju na različitim društvenim aplikacijama, u igranju video igrica. Naše misli tada miruju i čak su zavidno usmjerene na to čime se tada bavimo. Jednako se događa u situacijama naših kružoka u kojima upadamo u napast ogovaranja, prosuđivanja drugih, kritizerstva. Jednako i u stanjima grijeha. Misli su usmjerene i mirne te vode do zadovoljenja.

Suprotno tomu, kada treba moliti ili biti pribran na svetoj misi naše misli luduju, one nas odvlače, njima putujemo tako daleko da nismo ni svjesni da smo molili ili da smo prisustvovali na misi. Kada se god Bogom želimo baviti i ući u nutrine svoga srca, misli nas razvlače i napastuju. Iz tih razloga ni Riječ Božja u liturgiji riječi ne dopire do nas. O tome i Isus govori u prispodobi o sijaču, sjemenu i zemlji, gdje sijač sije, ali sve ovisi o tlu, o zemlji na koju sjeme padne. Tako i Riječ ovisi o nama, o tome kakva smo mi to zemlja.

Razlog je jasan za onoga tko vjeruje u duhovni svijet oko nas, a jer postoji, trebalo bi vjerovati. Duhovni svijet oko nas uzrokuje upravo takve pojave. To najbolje prikazuje prikaz mučenja sv. Antuna Velikog – Pustinjaka, kojeg u zanosu molitve različite spodobe razvlače na sve strane. To se događa i nama kada želimo biti usmjereni na Boga, jer tim duhovima nije u cilju da rastemo u Bogu, da čujemo njegov glas kroz tišinu u dubini srca, pa onda u svemu što nas Bogu dovodi oni nas pokušavaju od toga odvesti, dok nas u onome što nas i tako Bogu ne dovodi, u tome kroz smiraj misli zadržavaju.

Teško je tako moliti i čuti te zadržati Riječ Božju jer na tisuće misli dopire u naš um. No, postoji jedan recept gdje nas savjetuje Evagrije Pontski:

On tvrdi: ”da nas sveti anđeli potiču na molitvu i da, kad molimo, stoje pored nas s velikom radošću, moleći za nas. Dakle, postanemo li nepažljivi i otvorimo li vrata bezbožnim mislima mi uvelike žalostimo anđele, jer dok se oni teško bore za nas mi se ne možemo potruditi niti da se molimo Bogu za naše dobro, nego prezirući njihov trud i ostavljajući njihovog gospodara i Boga upuštamo se u razgovor s nečistim dusima.”

Ustvari, da bismo bolje molili i bili koncentriraniji na molitvu, pokušajmo prije molitve i prije mise zamoliti svog anđela čuvara i možda duše koje su po našim molitvama i žrtvama oslobođene iz čistilišta da čvrsto usmjeravaju naše misli na molitvu i slušanje Riječi Božje te nas štite od naleta svih drugih misli, koje upravo u vrijeme molitve, liturgije riječi, euharistije, neumorno bombardiraju naš um. Neka sada moj anđeo čuvar bude poput štita i kacige spasenja nad mojim umom, mislima i srcem.

Zato je dobro moliti da bih molio te tako prije molitve, razmatranja ili mise moliti:

Anđele čuvaru moj, budi zaštita nad mojim mislima, budi štit nada mnom, zajedno sa svima svetima i dušama oslobođenim iz čistilišta, kako bih u potpunosti u molitvi/misi bio prisutan i tako Bogu posvećen. A ta moja molitva/ili ova misa neka bude i moja molitva, moj prinos i zahvala za vas, osobito za one duše u čistilištu za koje nema tko moliti. Amen

Izvan svake sumnje, ovako je moguće veće aktivno i koncentrirano sudjelovanje u otajstvu žrtvene ljubavi – euharistiji.

U svakom slučaju, potrebno je prije mise pročitati misna čitanja i kroz čitav dan se na te riječi vraćati i o njima promišljati.

Nakon toga govorimo o prinosu darova. S tom namjerom moramo znati, ”da je središte mise oltar, a oltar je Krist; uvijek moramo gledati oltar koji je središte mise. U plodu zemlje i rada ruku čovječjih prinosi se dakle predanost vjernika da učine od sebe, poslušni Božjoj Riječi, žrtvu ugodnu Bogu Ocu Svemogućemu. Tako, život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. (Katekizam Katoličke Crkve, 1368)

Naš prinos, sigurno, nije nešto veliko, ali Krist treba to malo. Gospodin traži malo od nas, a daje nam mnogo. Traži malo od nas. Traži od nas u svakodnevnom životu dobru volju; traži od nas otvoreno srce; traži od nas htijenje da budemo bolji kako bismo prihvatili Onoga koji nudi samoga sebe u euharistiji; traži od nas ove simboličke darove koji će zatim postati Njegovo tijelo i Njegova krv. Sliku ove žrtvene molitve predstavlja tamjan koji izgaranjem u vatri oslobađa mirisni dim koji se uzdiže prema gore: kaditi darove koji se prinose, kao što se čini na blagdane, kaditi križ, oltar, svećenika i svećenički narod vidljivo očituje prinosnu vezu koja ujedinjuje sve te stvarnosti s Kristovom žrtvom (usp. OURM, 75). I ne zaboravite: postoji oltar koji je Krist, ali uvijek u odnosu na prvi oltar koji je križ i na oltar koji je Krist donosimo to malo naših darova, kruh i vino koji će postati nešto veliko: sâm Isus koji se daje nama.

I sve to je ono što izražava također molitva nad prinosima. U njoj svećenik moli Boga da prihvati darove koje mu Crkva prinosi, zazivajući plod čudesne razmjene između našeg siromaštva i njegova bogatstva. U kruhu i vinu mu prinosimo prinos našega života kako bi ga Duh Sveti preobrazio u Kristovu žrtvu i postao s Njim jedan duhovni prinos ugodan Ocu. Dok se tako zaključuje priprema darova pripravljamo se za euharistijsku molitvu (usp. isto, 77).

Duhovnost sebedarja kojoj nas uči ovaj dio mise može rasvijetliti naše dane, naše odnose s drugima, stvari koje činimo, patnje koje susrećemo, pomažući nam graditi zemaljski grad u svjetlu evanđelja.”(1)

Na kraju, govoreći o pronosu darova, pozvani smo promatrati i sebe i čitavu zajednicu kao prineseni dar. To potvrđuje čin kađenja kod prinosa darova, gdje se jednako kade darovi prineseni na oltaru, predslavitelj s koncelebrantima i čitava okupljena zajednica, zapravo, jer svi zajedno jesmo prineseni dar.

Štoviše, ”euharistiju slavimo u zajedništvu cijele Crkve, zemaljske i nebeske i zato nakon prinosa darova i predslovlja okupljena zajednica preuzima pjesmu hvale – sanctus, sanctus, sanctus. Ovo je također korak za bolje razumijevanje euharistije, kako razumijevati pretvorbu, ne snagom svećenika, ne snagom naše molitve i snagom naše sabranosti nego snagom Crkve, odnosno zajedništva cjelokupne Crkve, zemaljske i nebeske. Prvi dio je predslovlje, drugi dio je hvalospjev svet. Treći dio jest epikleza kojoj prethodi jedan kratki uvod takozvani post sanctus ili prijelaz od ovog hvalospjeva poklika svet na epiklezu ili na zaziv Duha nad darove. Ono što često ne doživljavamo dovoljno snažno jest činjenica da isti Duh Sveti, koji nosi snagu stvaranja, koji vodi spasenjsku povijest, isti Duh koji je vodio Krista, isti Duh sada ravna Crkvom i njezinim zahvaljivanjem tj. njezinom molitvom. Svjesni prisutnosti toga Duha, mi sada molimo: Udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove za žrtveni prinos. Ovdje govorimo o epiklezi koju izgovara svećenik nad darovima, darovima kruha i vina. Epikleza je ovdje ne samo riječima nego i gestama. Tako je gesta položene ruke nad darove, zajednica kroz to vrijeme kleči. Vrijeme je i da čitava zajednica shvati da je ovdje i klečanje epikletska gesta. Ovdje klečanje nije gesta sabranosti, nedostojnosti, pokore ili slično, nego je epikletska gesta – gesta kojom čitava zajednica sudjeluje u silasku Duha nad darove i na njihovo posvećenje. Klečanjem se zajednica pridružuje epikletskoj gesti svećenika”. (2)

Odista, u Četvrtoj euharistijskoj molitvi, molimo za sve one koji Boga traže iskrena srca. Također molimo i za sve koji preminuše u Kristu, ali i one kojih je vjera samo Bogu znana. Osim toga, molimo da postignemo nebesku baštinu u Božjem kraljevstvu gdje ćemo Boga sa svim stvorenjem slaviti po Kristu, Gospodinu našemu. Kada čovjek nad ovim velebnim riječima zastane, tada vidi da uistinu izvan Crkve nema spasenja. Ali, Crkva je mistično Tijelo Kristovo i to znači da izvan Krista nema spasenja, jer će sve stvorenje, oslobođeno raspadljivosti grijeha i smrti, slaviti Oca po Kristu, Gospodinu našemu. Ovaj izraz: gdje ćemo te sa svim stvorenjem, ne može prestati odjekivati, da ćemo možda u onaj dan, sa svim stvorenjem, sa svakom stvorenom česticom, svakom zvijezdom i planetom, svakom vodom i vatrom, vjetrom i snijegom, kišom i suncem, zajedno sa svim stvorenjima nebeskim i zemaljskim, čitavim svemirom, trajno slaviti Oca, po Kristu Gospodinu našemu, zbog čega čitavu euharistijsku službu završavamo doksologijom: Po Kristu i s Kristom i u Kristu

Nakon toga ”započinju obredi pričesti, kao nastavak hvale i molitve iz euharistijske molitve zajedničkim moljenjem Očenaša. To nije tek jedna od mnogih kršćanskih molitava, već je molitva Božje djece: to je velika molitva kojoj nas je Isus naučio. Naime, kad molimo Očenaš, molitvu koja nam je predana na dan našeg krštenja, u nama zatitraju isti oni osjećaji koji su bili u Kristu Isusu. Kad molimo Očenaš molimo kao što je Isus molio. To je molitva koju je molio Isus i kojoj je nas naučio: kad su mu učenici rekli: Učitelju, nauči nas moliti kao što ti moliš. I Isus je tako molio. Tako je lijepo moliti poput Isusa! Poučeni njegovu božanskom nauku, usuđujemo se obraćati Bogu nazivajući ga Ocem, jer smo ponovno rođeni kao njegova djeca po vodi i Duhu Svetom (usp. Ef 1,5). Nitko ga, zapravo, ne bi mogao nazivati prisno Abba, a da nije rođen od Boga, bez nadahnuća Duha Svetoga, kao što to uči Pavao (usp. Rim 8,15). Moramo razmišljati: nitko ga ne može zvati Oče bez nadahnuća Duha. Koliko puta ima ljudi koji kažu Oče naš, ali ne znaju što govore. Jer da, on je Otac, ali osjetiš li kad kažeš Oče da on je Otac, tvoj Otac, Otac čovječanstva, Otac Isusa Krista? Imaš li odnos s ovim Ocem? Kada molimo Oče naš povezujemo se s Ocem koji nas ljubi, ali Duh nam daje ovu vezu, osjećaj da smo Božja djeca.

Koja bi nas molitva mogla bolje pripraviti za sakramentalno zajedništvo s njim od one kojoj nas je Isus poučio?”(3)

Upravo taj Oče naš pokazuje da smo svi djeca Božja i to u času kada kažemo Oče, ali također da smo braća i sestre jer molim NAŠ – ne MOJ – već NAŠ jer smo djeca Očeva, pa tako i braća i sestre među sobom, čak i s najgorim neprijateljem.

”Na misi, nakon što je razlomio posvećeni kruh, to jest Isusovo tijelo, svećenik ga pokazuje vjernicima, pozivajući ih da sudjeluju na euharistijskoj gozbi. Poznate su nam riječi koje odzvanjaju sa svetog oltara: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu. Nadahnut ulomkom iz Knjige Otkrivenja – Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu! (Otk 19, 9): kaže se svadba jer je Isus zaručnik Crkve – taj poziv nas poziva iskusiti duboko jedinstvo s Kristom, izvorom radosti i svetosti. To je poziv koji raduje i ujedno potiče na ispit savjesti u svjetlu vjere. Ako s jedne strane, naime, vidimo koliko smo daleko od Kristove svetosti, s druge vjerujemo da se njegova Krv prolijeva za otpuštenje grijeha. Svima nam je na krštenju dano oproštenje i svima nam je oprošteno ili će nam biti oprošteno svaki put kad pristupimo sakramentu pokore. I ne zaboravite. Isus oprašta uvijek. Isus se ne umara opraštati. Mi smo ti koji se umaraju opraštati. Upravo razmišljajući o spasenjskoj vrijednosti te Krvi, sveti Ambrozije kliče: Ja koji uvijek griješim, moram uvijek imati spreman lijek (De sacramentis, 4, 28: PL 16, 446A). U toj vjeri i mi upravljamo svoj pogled prema Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta i molimo ga: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja. To govorimo na svakoj misi.

Iako smo mi ti koji u procesiji idemo prema oltaru pričestiti se, zapravo je Krist taj koji ide nama ususret da nas sjedini sa sobom. Događa se susret s Isusom! Hraniti se euharistijom znači pustiti da budemo pretvoreni u ono što primamo. To nam pomaže shvatiti sveti Augustin kad pripovijeda o svjetlu koje prima kad čuje od Krista ove riječi: Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me jesti. I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene (Ispovijesti VII, 10, 16: PL 32, 742). Svaki put kad pristupamo pričesti postajemo sve više slični Isusu, više se preobražavamo u Isusa. Kao što su kruh i vino pretvoreni u Gospodinovo Tijelo i Krv, tako i oni koji ih primaju s vjerom bivaju pretvoreni u živu euharistiju. Svećeniku koji ti, dijeleći euharistiju, kaže: Tijelo Kristovo, ti odgovaraš: Amen, odnosno prepoznaješ zahvalnost i zadaću koju uključuje postajanje Kristovim tijelom. Jer kad primaš euharistiju postaješ Kristovo tijelo. Lijepo je to; veoma lijepo. Dok nas sjedinjuje s Kristom, snažno nas odvajajući od naših egoizama, pričest nas otvara i sjedinjuje sa svima onima koji su jedno u Njemu. Eto čuda pričesti: postajemo ono što primamo.

Crkva živo želi da i vjernici prime Gospodinovu tijelo s hostijama posvećenim u toj istoj misi, a znak euharistijske gozbe se izražava većom puninom ako se sveta pričest prima pod obje prilike, iako znamo da katoličko učenje uči da se cijelog Krista prima i samo pod jednom prilikom (usp. Opća uredba Rimskog misala, 85; 281-282). Prema crkvenoj praksi, vjernik u pravilu pristupa euharistiji u procesiji, kao što smo rekli, i pobožno se pričešćuje u stojećem stavu, odnosno klečeći, kako su to utvrdile biskupske konferencije, primajući sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku, kako mu je draže (usp. OURM, 160-161). Nakon pričesti, čuvanju primljenog dara u srcu pomaže nam šutnja, molitva u tišini. Produžiti malo taj trenutak šutnje, razgovarajući s Isusom u srcu od velike nam je pomoći, kao što pjevanje nekog psalma ili hvalbene pjesme (usp. OURM, 88) pomaže biti s Gospodinom.

Euharistijsko bogoslužje se zaključuje popričesnom molitvom. U njoj se svećenik, u ime sviju, obraća Bogu da mu zahvali što nas je učinio svojim sustolnicima i moli da ono što smo primili preobrazi naš život. Euharistija nas čini snažnima kako bismo dali plodove dobrih djela da živimo kao kršćani. Znakovita je današnja molitva, u kojoj molimo Gospodina da nam primljena otajstva budu nebeski lijek spasenja, da nam srce očiste od zlih navika i trajno nas brane i štite (Rimski misal, srijeda petog tjedna korizme). Pristupajmo euharistiji: primanje Isusa koji nas preobražava u Njega, čini nas snažnijima. Tako je dobar i tako velik Gospodin!”

”Kao što je misa započela znakom križa, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, misa, to jest liturgijski čin, se i zaključuje u ime Presvetoga Trojstva.

Međutim, znamo da, dok se misa završava, započinje zadaća kršćanskog svjedočenja. Kršćani ne idu na misu da obave tjedni zadatak, a onda zaborave, ne. Kršćani idu na misu da sudjeluju u Gospodinovoj muci i uskrsnuću, a zatim žive više kao kršćani: započinje zadaća kršćanskog svjedočenja. Napuštamo crkvu da “idemo u miru” kako bismo donosili Božji blagoslov u svakodnevne aktivnosti, u naše domove, na radna mjesta, među ovozemaljske poslove slaveći Gospodina svojim životom. Ali ako izlazimo iz crkve brbljajući i govoreći: pogledaj ovo, pogledaj ono…, s dugim jezikom, misa nije ušla u moje srce. Zašto? Zato što nisam kadar živjeti kršćansko svjedočanstvo. Svaki put kad izlazim s mise, moram izaći bolji nego što sam ušao, s više života, s više snage, s više želje da dajem kršćansko svjedočenje. Po euharistiji Gospodin Isus ulazi u nas, u naše srce i naše tijelo, kako bismo ostali vjerni otajstvu što smo ga s vjerom primili (Rimski misal, Zborna molitva ponedjeljka u Vazmenoj osmini).

Riječ je, dakle, o prijelazu sa slavlja na život, svjesni da misa nalazi svoje ispunjenje u konkretnim odlukama onih koji se daju osobno uključiti u Kristova otajstva. Ne smijemo zaboraviti da slavimo euharistiju kako bismo naučili postati euharistijski muškarci i žene. Što to znači? To znači dopustiti Kristu da djeluje u našim djelima: da njegove misli budu naše misli, njegovi osjećaji naši osjećaji, njegovi izbori naši izbori. A to je svetost: činiti ono što je Krist činio je kršćanska svetost. Sveti Pavao to precizno izražava, govoreći o vlastitom sjedinjenju s Isusom, i ovako kaže: S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene (Gal 2, 19-20). Ovo je kršćansko svjedočanstvo. Pavlovo iskustvo također nas prosvjetljuje: u mjeri u kojoj umrtvljujemo naš egoizam, to jest, dajemo da umre ono što se protivi evanđelju i ljubavi prema Isusu, u nama se stvara veći prostor za snagu njegova Duha. Kršćani su muškarci i žene koji dopuštaju da im Duh Sveti, nakon što prime Tijelo i Krv Kristovu, svojom snagom raširi srce. Dopustite da vam se srce raširi! Da ne budemo one uskogrudne i sitne duše, male, sebične, ne! Budimo široke duše, velike duše, s velikim horizontima… Dopustite da vas Duh, nakon primanja Tijela i Krvi Kristove, učini širokogrudnima”. (4)

”Taj Idite u miru, dakle, izraz Ite missa est bio je otpust, formula ili obrazac otpusta još prije formiranja kršćanske liturgije. Dakle u rimskoj kulturi neki javni ili svečani skup završavao je otpustom ili pozdravnim otpustom riječima: Ite missa est. Slobodnije bismo mogli prevesti: Idite, otpušteni ste! ili Gotovo je! Đakon je nakon Liturgije riječi ili preciznije prije sveopće molitve koja je pripadala vjernicima, dakle krštenicima, otpuštao katekumene riječima koje su bile uobičajene za otpust: Ite missa est! Dakle, to se odnosilo samo na katekumene, premda je i na kraju mise postojao: Ite missa est! Tako bi se taj Ite missa est trebao razumijevati na način: Idite misa je! Dakle, idite sada je misa! Sada počinje naša misa, naše poslanje.”(5)

Na temelju toga jedino je misa izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života, zbog čega naš čitav život u svemu mora postati euharistijski.

(1) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 28. veljače 2018.

(2) Prema vlastitim bilješkama rađenim slušanjem kolegija Liturgijska sakramentologija kod prof. dr. sc. fra Ante Crnčevića, OFM; za vrijeme dodiplomskog studija na KBF-u u Zagrebu.

(3) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 14. ožujka 2018.

(4) PAPA FRANJO, Kateheza na općoj audijenciji u srijedu 4. travnja 2018.

(5) Prema vlastitim bilješkama rađenim slušanjem kolegija Liturgijska sakramentologija kod prof. dr. sc. fra Ante Crnčevića, OFM; za vrijeme dodiplomskog studija na KBF-u u Zagrebu.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i djeluje u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Duhovnik je i vodi devedesetodnevni program za muškarce EXITUS te istoimeno bratstvo.

 

 

 

 

Ključne riječi:
Feljton fra Mate Bašića

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja