1. Drugi vatikanski sabor

Dok Lumen gentium (1962.) govori o braku kao o sakramentu, Gaudium et spes (1965.) opisuje što je brak, koje mjesto pripada ljubavi te govori o odnosu ljubavi i plodnosti. Koncilski se oci pritom nisu bavili starim načinom tumačenja i s time povezanom raspravom o prvoj i drugoj “svrsi” braka.

Oni su, naravno, crpili iz biblijskih izvora i iz tradicije. Može se također reći da su odvojili pljevu krivih utjecaja od pšenice autentične kršćanske tradicije. Time su priveli kraju razvoj koji je prethodio Koncilu i koji je potaknuo D. von Hildebrand. Sve do kraja povijesti jasno je što je kršćanski nauk o ljubavi i braku, a što nije.

2. Humanae vitae – Enciklika o regulaciji začeća (1968.)

Ukoliko je uopće bilo govora o tome, u prijašnjim je dekretima Crkva kontracepciju odbacila kao nemoralnu. Ali kada se radovima Knausa i Ogina saznalo za ženin ciklus s plodnim i neplodnim danima, postavljalo se pitanje bi li se smjelo poslužiti ovim spoznajama kako bi svatko sam mogao odrediti broj djece.

Protiv nekih glasova koji su smatrali da je jedini valjani razlog za spolno sjedinjenje volja da se rodi dijete, naučavao je Pio XI. u svojoj enciklici Casti connubii (1930.): Supružnicima je dopušteno da zbog važnih razloga svoj ženidbeni odnošaj ograniče na neplodna razdoblja.

U šezdesetim je godinama stvorena takozvana “antibaby pilula”. Mnogi su se kršćani pitali ne bi li s obzirom na nove činjenice bio prikladan i jedan novi odgovor na problem. Pavao VI. oformio je komisiju koja bi trebala preispitati to pitanje, ali ona je Papi dala dva oprečna stručna mišljenja. Time je bilo jasno da je Papa morao odlučiti i na koncu je u tome ostao sâm.

Njegov je odgovor bila enciklika Humanae vitae: svako je manipulativno odvajanje ljubavnog čina od rađanja nemoralno, neovisno o tome na koji se način to događa. Enciklika je bila, kako je to Hildebrand i prorekao, uistinu “znak kojemu će se proturječiti”, moglo bi se reći, sve do današnjega dana. No ipak danas raste razumijevanje za ovu encikliku.

3. Persona humana (1975.)

S obzirom na određene nejasnoće Kongregacija za nauk vjere dala je izjavu o nekim pitanjima spolne etike. Riječ je o predbračnom odnosu, o samozadovoljavanju i homoseksualnosti. Jasno se ustvrdilo da koliko su god različite spomenute stvari, one su, svaka na svoj način, prema crkvenom nauku nedopustive.

4. Familiaris consortio (1981.)

Od neprocjenjive važnosti za moralnu teologiju te za pastoral Crkve apostolsko je pismo Familiaris consortio. U njemu papa Ivan Pavao II. sažima nauk Crkve o ljubavi, braku, obitelji u jednoj velikoj sintezi i pritom obrađuje i bolna pojedinačna pitanja dušobrižništva.

5. Mulieris dignitatem

U ovom je dokumentu riječ o teološkom promišljanju o ženi u svjetlu Svetoga pisma i nauka Crkve. Dobrom savješću možemo ga razumjeti barem kao dio katoličkog odgovora na feminističke upite. Čini se, doduše, da njegov domašaj nipošto još nije “stigao” do ljudi!

6. “Otkupljenje tijela” i “Ljudska ljubav” (1985.)

Svojom osobitom darovitošću za biblijsko-teološka promišljanja papa Ivan Pavao II. u ovim svojim takozvanim “Nagovorima srijedom” tijekom četiri godine tumači crkveni nauk o braku. Čitatelj će se iznenaditi što sve Papa pronalazi u tekstovima Biblije i kako je crkveni nauk s tim u suglasnosti.

7. Donum vitae – Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja (1987.)

Godine 1978. rođeno je prvo takozvano dijete iz epruvete. Nanovo se postavilo pitanje može li Crkva odobriti ovaj postupak koji se za supružnike bez djece čini tako dobrotvornim. Nakon iscrpnih studija došao je ovaj odgovor: Ne, ova je metoda nespojiva s crkvenim poimanjem spolnosti.

8. Katekizam Katoličke Crkve (1994.)

Katekizam je sažetak nauka Katoličke Crkve o ljubavi i spolnosti. On to čini time da citira odlučujuće rečenice iz dokumenata. U svom je načinu govora, u ovom poglavlju, vjerniji tradiciji nego načinu naučavanja Ivana Pavla II.

9. Veritatis splendor

Enciklika samo neizravno dodiruje pitanje bračnog morala. Ona, naime, odbacuje etičku teoriju takozvanog “odmjeravanja dobara” na temelju kojega bi se moralo reći da nema Božjih zapovijedi koje uvijek vrijede, da se konkretno djelovanje može određivati samo od slučaja do slučaja. Kad bi ovo poimanje bilo ispravno, vrijedilo bi i za područje spolnosti. Ivan Pavao II. odbacuje ovo uvjerenje.

10. Pismo Ivana Pavla II. kršćanskim obiteljima

Težište naviještanja Ivana Pavla II. leži na obitelji od koje on očekuje odlučujući doprinos novoj evangelizaciji svijeta. Stoga je Papa 1994., u Međunarodnoj godini obitelji, napisao pismo svim obiteljima u kojem kršćanski nauk tumači u smislu kulture ljubavi.

11. Pismo pape Ivana Pavla II. ženama

U ovom se pismu papa Ivan Pavao II. prije Svjetske konferencije o ženi u Pekingu (1996.) pozabavio potrebama žena. Osobito su ga u tome zanimali mnogostruki oblici ugnjetavanja žena.

12. Evangelium vitae (1995.)

S obzirom na razvoje kojima se peta zapovijed na dramatičan način dovodi u pitanje, enciklika tumači dotični nauk Crkve i ugrožavanjima ljudskog života suprotstavlja “evanđelje života”.

13. Ljudska spolnost: istina i značenje. Priprava na sakrament ženidbe (1996.)

(Kardinal Alfonso kardinal López Trujillo, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj) Dokument sažima bitne elemente dobre priprave za brak, osim toga potiče na praćenje mladih brakova u prvim godinama. Obraća se biskupskim konferencijama koje to trebaju prilagoditi svojoj situaciji.

Izvor: Ured za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije / Preuzeto iz knjige Andreasa Launa “Ljubav i partnerstvo” u izdanju Verbuma, Split, 2005.