Tijekom 3. i 4. stoljeća mnogi su muškarci i žene bili nadahnuti primjerom skromnog pustinjaka koji je danas poznat kao sveti Antun opat i ostavili sve što imaju da vode život u molitvi i razmišljanju u egipatskoj pustinji, piše Aleteia.

Jedno od glavnih središta ove radikalne vrste samostanskog života bilo je područje poznato kao Scetis, smješteno u sjeverozapadnoj delti Nila. Prema drevnom dokumentu pod nazivom Izreke otaca, u ovoj je zajednici živio redovnik koji je sumnjao u Isusovu prisutnost u euharistiji na misi.

Rekao bi svojim kolegama redovnicima: “Kruh koji primamo zapravo nije Tijelo Kristovo, već je simbol tog Tijela.” Suočen s članovima samostanske zajednice zbog ovog uvjerenja, odgovorio je: “Ako mi ne pokažete dokaze, neću se predomisliti.”

Euharistija / Foto: Dario Zürchauer

Gospodine, vjerujem da je kruh tvoje tijelo i da je tvoja krv u kaležu.

Kasnije, tijekom nedjeljne mise, kada je nevjernički redovnik izgovorio riječi posvete nad euharistijskom hostijom, u njegovim se rukama umjesto posvećenog kruha pojavio dječačić. Monahu je bilo jasno da je dječak Dijete Isus. Na ovo neočekivano čudo redovnik je izjavio: “Gospodine, vjerujem da je kruh tvoje tijelo i da je tvoja krv u kaležu.”

Ovo čudo podsjeća na sličnu vezu koju su mnogi različiti sveti muškarci i žene izražavali tijekom stoljeća. Vjerovali su da je svaka misa poput Božića, kad Krist siđe s neba da bude na našim oltarima. Na taj je način svaki dan „božićni“ dan, kada Isus „boravi među nama“ pod prilikama kruha.