“Sa zahvalnošću dragom Bogu sjećamo se toga časa kad je kip Gospe Aljmaške prenesen u Osijek. Posljednja prognanica stiže iz Aljmaša bez desne ruke i kraljičina žezla u toj ruci i bez krune na glavi. Pravi simbol tadašnjega vremena. Ona je i hodočasnica u naš grad gdje nas je posjetila. Zahvaljujemo dragoj Gospi za njezinu prisutnost među nama i obećajemo dragoj Gospi da ćemo čuvati svoju ljubav prema našoj osječkoj, prema našoj aljmaškoj, prema našoj ilačkoj dragoj Gospi u koju stavljamo sve svoje pouzdanje i svu svoju ljubav.”

Ovo je ulomak iz propovijedi biskupa Ćirila Kosa koja je izrečena 1. kolovoza 1998. prigodom povratka kipa Gospe Aljmaške iz Osijeka u Aljmaš. Biskup je u teškim vremenima ponizno, s pouzdanjem u ljubav Božju, stavljao svoj i život svoje biskupije u ruke majke Marije.

Teško je bilo biti svećenik u komunističko vrijeme. Pred bezbožnom vlašću Ćiril Kos je pokazao poniznost služeći nepravedno dosuđenu zatvorsku kaznu, napominje prof. Mirko Ćurić, ravnatelj Srednje strukovne škole u Đakovu i potpredsjednik Hrvatskog društva književnika.

“Mladi svećenik Ćiril Kos proživljava drugi svjetski rat i progone Crkve kad je đakovačko sjemenište ostalo jedno od rijetkih koje je bilo otvoreno zahvaljujući tradiciji biskupa Strossmayera i lukavosti biskupa Akšamovića. Ćiril Kos bio je duhovnik đakovačkog sjemeništa koje je bilo pred zatvaranjem, uhitili su ga zajedno s drugim mladim svećenicima. No, pastir nije posustao. On je svojim primjerom, iako je bio osuđen nevin, izdržavanjem kazne pokazao kako se treba ponašati pred tom silom. Izdržao je taj udarac i, nakon što je nekoliko godina bio u zatvoru, vratio se u Đakovo neokaljanog ugleda i desetak godina kasnije postao je biskupom. Vrlo je to značajna stvar sa strane katoličke Crkve, od Rima do naše biskupije, koja je imala hrabrosti reći: ‘Da, vi u vlasti možete imati svoje kriterije, možete suditi naše svećenike, ali mi kao Crkva, mi kao institucija, naš narod katolički, mi smatramo tog čovjeka nevinim i on je za nas dovoljno vrijedan da postane biskupom jedne od najvećih hrvatskih biskupija. I u svjetskim razmjerima naša biskupija, sadašnja nadbiskupija, s petsto – šesto tisuća vjernika nije malena biskupija. Tako da on dolazi s jednom velikom karizmom i poštovanjem na to mjesto i zaista su ga poštovali i njegovi neprijatelji. On je svojim držanjem pokazao kako se treba ponašati jer najteže je biti prorok u vlastitom mjestu, ali kad dođete u Slavoniju, u Đakovo, u tu biskupiju, i kad pogledate njegov lik i djelo doći ćete do zaključka da je riječ o čovjeku koji je izuzetan i kojeg se i danas svi s poštovanjem rado sjećamo.”

Providnost Božja može i zlo preokrenuti na dobro. Vrhovni je sud osuđenom Ćirilu Kosu, nakon što je u zatvoru proveo dvije i pol godine, u travnju 1962. podijelio amnestiju. Po izlasku iz zatvora vratio se u Đakovo gdje je dobio niz dužnosti na biskupiji. Manje je poznat njegov prevodilački i izvještajni rad, naglašava prof. Ćurić.

“Biskupa Kosa manje doživljavamo kao intelektualca a više ga doživljavamo kao čovjeka duha, karizme, poslanja. Međutim, mnogi ne znaju da je on bio sjajan prevoditelj s francuskog jezik. Kako sam bio dugogodišnji urednik revije ‘Đakovački vezovi’, radeći neke retrospektive nakon određenih godina, u reviji iz 1971. godine s iznenađenjem sam bio vidio da je Ćiril Kos objavio nekoliko tekstova o đakovačkoj katedrali i o Strossmayeru. Nisu to bili znanstveni radovi već pregledni tekstovi. Bilo je znakovito da već nekoliko godina nakon što je bio uhićen i suđen i osuđen, jer Đakovački vezovi su oduvijek bili vezani uz politiku, da su već tad prešutno priznali da je, kad je mogao objaviti tekst u publikaciji koja je bila široko rasprostranjena, taj čovjek bio nevin. I to što je njegov tekst objavljen u ovoj publikaciji meni dodatno govori da su na posredan način vlasti priznale tu veliku pogrešku odnosno nevinost Ćirila Kosa u koju ni jedan vjernik u Đakovu nikad nije sumnjao.”

Bilo je to vrijeme kada su neki svećenici potpisali „Bijelu Knjigu” koja je odjeknula u medijima kao skandal pod imenom „Đakovački slučaj”. O čemu se radi pojasnio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić?

“Trebamo razumjeti to vrijeme. 1968. godina je bune po cijeloj Europi. Svi se bune na različitim područjima, mladi, radnici, u crkvi. Nakon Sabora neki žele da se što prije krene u reforme, pa se tako i u Đakovu našlo deset svećenika koji su potpisali ‘Bijelu knjigu’ protiv biskupa Bauerleina. U njoj ima laži, kleveta, krivih sudova, ima osobnih nezadovoljstava jer su neki sanjali o većim župama i boljim službama… Tako da je izišao naslov u ‘Vjesniku u srijedu’ ‘Bijela knjiga o crnom biskupu’. Što se tiče sjemeništa, neki su tražili od biskupa Bauerleina da on intervenira kod vlasti. Međutim on to nije htio. Naljutili su se na njega jer je šutio. Tek sam poslije doznao zašto je šutio. Iza njega je stajao kardinal Stepinac koji mu je rekao: ‘Ne boj se! Nek nam oduzimaju zgrade, mi sebe sačuvajmo!’ Javljale su se različite verzije o tome kako je spašeno sjemenište. No, tada je već malo počelo popuštanje od strane države. Kad sam jednom razgovarao s jednim visoko pozicioniranim političarem komunistom da smo 1959. godine skoro ostali bez sjemeništa i da su poglavari osuđeni, rekao mi je da ne može vjerovati. Naime, tih je godina već došao mig iz Europe ‘Prestanite progoniti svećenike, prestanite zatvarati sjemeništa!’ Eto, Gospod se poslužio, rekao bih, jednim tvrdim Bauerleinom koji je slijedio upute i poruke kardinala Stepinca ‘Nemoj vašariti s komunistima, prevarit će te!’ Recimo još i ovo, u ‘Bijeloj knjizi’ piše da je biskup najbogatiji čovjek biskupije i da čuva dukate, a nakon njegove smrti našli smo četiri trule reverende i par košulja. Također, u njegovo doba povećan je broj svećeničkih i redovničkih zvanja a u ‘Bijeloj knjizi’ piše da su u njegovo vrijeme vjernici prestali ići u crkvu. Bauerlein je imao drugačiju narav, ali tko od nas nema svoju narav. Vatikan – Sveta stolica nije reagirala. Neki su pitali zašto nije reagirala. U Vatikanu su rekli da koji biskup nema protiv sebe deset svećenika. A pogotovo kad su vidjeli da od A do Ž nema ni jednog pozitivnog suda ili mišljenja o biskupu, tako da onda nisu reagirali.”

Ćiril Kos imenovan je generalnim vikarom zbog starosti i bolesti biskupa Bauerleina. Na toj dužnosti ostaje do 1974. kad je imenovan dijecezanskim biskupom. Nadbiskup Srakić otkriva u čemu je tajna uspjeha biskupa Kosa, naime uspio je ujediniti biskupiju.

“‘Bijela knjiga’ je podijelila svećenike, jedni su bili za biskupa, drugi protiv. U to vrijeme trebalo je ujediniti biskupiju. S onom naravi koju je imao Bauerlein to je bilo teško. Zamjerali su mu jer on nije imao generalnog vikara koji zamjenjuje biskupa u mnogim stvarima. On je sam poznavao svoj problem – nije imao povjerenja u druge. Naprotiv, biskup Ćiril bio je druge naravi. To je pokazao i potvrdio svojim biskupskim geslom koji je uzeo iz dokumenta o biskupima koji govori da biskup mora djelovati: “In caritate, humilitate et vitae simplicite – ljubavlju, poniznošću i jednostavnošću života.” To je bio ključ njegovog uspjeha. Nije se hvalio svojim doktoratom. On je bio doktor u svome pozivu, u svome djelovanju. Tu je jednostavnost pokazao na taj način što je imao povjerenja u druge. Ako je on nekoga imenovao za ekonoma, za sjemenište, za školu… onda je on imao povjerenja u njega. Tada se stvara zajedništvo, jedinstvo koje je itekako jednoj biskupiji bilo potrebno. Pred kraj života biskupa Bauerleina čuli su se glasovi da će Đakovo dobiti biskupa iz neke druge biskupije koji će napravi reda. Neki od nas tada smo pošli k nunciju koji je poznavao ovu situaciju i rekli smo mu: ‘Nemojte to raditi. Mi imamo dobrih svećenika koji imaju sposobnost da nas ujedine.’ I tako je to bilo kad je biskup Ćiril izabran.

U vrijeme kad je Ćiril Kos postao biskupom nije bila baš jednostavna situacija u biskupiji svjedoči đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

“Nakon ‘Bijele knjige’ koju su pisali svećenici protiv biskupa Bauerleina imali smo prilično podjeljen kler. Biskup Ćiril je svojom dobrotom, svojom naravi, takav kakav je bio, uspio pomiriti kler. One svećenike koji su dobro radili znao je posjetiti, ohrabriti ih i on je na kraju svoje biskupske službe ostavio jedinstven kler. To nam je ostala baština od njega koja je, Bogu hvala, do sada opstala.

Još bih istaknuo vrijeme koje je biskup Ćiril imao za bogoslove, za sjemenišnu zajednicu. Godinama je, u vrijeme dok sam bio u sjemeništu i bogosloviji, svake subote ujutro dolazio na svetu misu i održao nam svaki put kraću homiliju. Moram priznati da ja to danas tako i toliko ne činim, jednostavno ne stignem, i pitam se kako je on to stizao. Možda zato jer u to vrijeme još nije bio toliko razvijen rad s laicima koji je kod nas prisutan osobito nakon druge biskupijske sinode.

Sjećam se također da je volio pušiti. Kad bih kao bogoslov ili svećenik negdje bio s njim, a naše biskupske mise znaju koji put i duže trajati, on bi, čim u sakristiji skine misno ruho, zašao među prve crkvenjake koji su bili u sakristiji, i ako bi slučajno zaboravio cigarete, molio je njih cigaretu i onda bi s njima zapušio. Ta njegova jednostavnost, spontanost, ne namještena ljubaznost, to je osvajalo ljude, svećenike, tako da možemo reći da je bio doista obljubljeni biskup.

On je dopuštao drugim ljudima pored njega da rastu. Đakovo ima teološko učilište i profesore. On sam nije imao nekakav akademski gradus, ali nije zbog toga imao kompleks manje vrijednosti. One ljude koji su htjeli surađivati, koji su željeli pridonijeti životu biskupije, on je štitio i podržavao svojim biskupskim autoritetom i usmjeravao tako da su pored njega uspjeli rasti. U takvim ljudima vidio je blagoslov i oni su zaista svojim radom zadužili našu biskupijsku zajednicu.”

Imenovanjem Ćirila Kosa za đakovačko – srijemskog biskupa tajnikom biskupije postaje monsinjor Luka Strgar i na toj dužnosti ostaje tijekom čitavog biskupova života.

“Bio sam tajnikom 29 godina, 23 dok je Ćiril Kos upravljao biskupijom, a bio sam uz njega i ostalo vrijeme dok je bio u mirovini kad mu je nadbiskup Srakić povjeravao različite službe. Čak sam ga večer prije smrti, 6. srpnja 2003., obrijao u osječkoj bolnici. Zaređen je za biskupa 17. ožujka 1974. godine a ja sam tajnikom đakovačko-srijemske biskupije postao 10. svibnja te godine.  S biskupom je bilo lijepo i naporno raditi. Lijepo jer je on bio čovjek koji je svoje suradnike jako cijenio i imao je u njih povjerenje. A ono što je bilo naporno, u to vrijeme u našim su uredima bile pisaće mašine, tek su počinjali dolaziti foto kopirni aparati i trebalo je raditi svetkom i petkom. Još jedna stvar koja ja bila naporna, biskup nije bio vozač. Imao je dozvolu za moped ali ne i za automobil.

Đakovačko-srijemska biskupija bila je velika, a Biskupska konferencija bila je na području cijele bivše države i biskupi su sve to trebali obilaziti. Ja sam bio s njim stalno u autu. Radni su nam bili svi vikendi, u Zagreb smo putovali više puta mjesečno starom cestom četiri do pet sati. Oko milion kilometara smo nas dvojica proveli zajedno u automobilima, kažem da sam poderao s biskupom Ćirilom četiri automobila opel recorda. Ali budući da se s njime moglo razgovarati o svim temamaje bio je na putovanjima ugodan. Prema suradnicima bio je povjerljiv. U njegov ured i stan ja sam kao tajnik mogao doći u svako doba dana i noći bez najave. Imao sam ključeve i od kase i od dokumenata koje samo biskup ili najbliži suradnici mogu imati. Nije bio pun povjerenja samo prema meni nego i prema redovnicama koje su bile njegove domaćice, to su bile sestra Selvina, a kasnije sestre Zvonka i Marinela.

Bio je doista široka srca, uvijek vedar i raspoložen i, ono što je meni bilo najdraže i što je davalo energiju da dalje radim taj posao, povjerenje, povjerenje.”

Radni je dan biskupa Ćirila Kosa počinjao vrlo rano posvjedočio je monsinjor Luka Strgar.

“Svakog je dana svetu misu slavio u šest sati u svojoj biskupskoj kapelici. Iza tog je imao doručak, a radno vrijeme u uredima počinjalo je u osam sati i trajalo je do podne. Onda je bio ručak i mali odmor i u tri sata opet smo svi bili u uredima do šest sati kad je bila večernja misa. Svećenici su biskupu mogli doći kad god su htjeli bez najave. Moja je dužnost bila da pokucam i najavim biskupu svećenika koji je došao. Propovijedi uglavnom nije pisao. Kod nas je praksa, kad se radi o svećenikovom roditelju, da biskup uvijek bude prisutan na sprovodu i on je to rado činio. Vikend je bio udarni dan kad se iz ureda išlo po terenu, po župama, biskupijama. Biskupska konferencija često je zasjedala u ono vrijeme, zasjedanja su se najviše odvijala u Zagrebu, a on je nastojao biti revan i nikad ne kasniti. U Zagrebu je odsjedao, i ja s njim, kod Družbe milosrdnih sestara svetoga križa na Vrhovcu. Bio je vrlo jednostavan i nije patio ni od kakve veličine.”

Svoju ljubav biskup Ćiril Kos očitovao je prema Bogoslovnom sjemeništu, župnim i redovničkim zajednicama, osobito prema Družbi milosrdnih sestara sv. Križa koja je djelovala na biskupiji. Sestra Marinela Herceg iz spomenute Družbe redovnica je preko pedeset godina. Prije ulaska u samostan završila je daktilografiju i na toj je službi u biskupiji čitav život.

“Došla sam ovdje u ured odmah iza prvih zavjeta 15. svibnja 1966. Ćiril Kos tada je bio tajnik i s njim sam pisala okružnice na matricama, on mi je davao tekstove a ja sam prepisivala i umnažali smo to na ciklostilu. U suradnji je bio vrlo srdačan ugodan, radostan, jednostavan, darežljiv, uvijek je darovao slatkiše.”

Jedna od bliskih suradnica biskupa Ćirila Kosa bila je i redovnica Družbe milosrdnih sestara svetoga Križa sestra Zvonka Sremić. Posvjedočila je kako je s puno ljudske topline, srdačnosti i otvorenosti biskup Ćiril primao sve ljude: bliske i daleke, vjerne i nevjerne, siromašne i bogate, radosne i tužne”.

“Ona njegova jednostavnost, poniznost, za njegovu službu i prevelika, jer on nikad za sebe nije tražio nešto posebno. Uvijek bi rekao ‘Ono što je najjednostavnije to mi daj’ kod pripremanja hrane. Posebno mi je ostala u sjećanju ta njegova jednostavnost. Znao se svakome približiti, djetetu, starcu, bolesniku… Uvijek je bio spreman prihvatiti takvog čovjeka kakav je. Cijelu korizmu on je doručkovao samo ‘ampren’ juhu. Nisam bila vješta u kuhanju i onda mi je rekao: ‘Neka bude crna, masna i vruća!’ S vremenom sam se izvježbala. I još kad sam kuhala jaje onda nije smjelo biti ni pre meko ni pre tvrdo i nisam znala kako pripremiti. Onda mi je rekao: ‘Moli jedan ‘Oče naš’ i kad završiš onda je kuhano!’

Tijekom 20 godišnje službe u biskupskom dvoru sestra Zvonka upoznala je biskupovog brata blizanca.

“Jedna mi je zgodica ostala u sjećanju kad je biskup Kos već bio u mirovini. Brat Ivan bio je kod njega u posjeti i bio je na svetoj misi. Ljudi su ga vidjeli, a toliko su bili slični, da su rekli ‘O Bože, sad biskup, otkad je u mirovini, više ne smije biti u svetištu nego mora biti u klupi s ostalim vjernicima. A to je bio biskupov brat blizanac.

Biskupa Ćirila Kosa Đakovčani, a među njima i profesor Mirko Ćurić, rado se prisjećaju.

“Rođen sam 1964. godine, Biskup Ćiril postao je biskupom 1974. Susretao sam se od najranije dobi kao ministrant u samostanskoj crkvi milosrdnih sestara svetoga križa gdje je on znao naići. Moglo ga se vidjeti na ulicama Đakova. Jedna od najvažnijih njegovih osobina bila je bliskost sa zajednicom. Mogli smo ga vrlo često sresti u šetnji. Ljudi su ga često zaustavljali i s njim razgovarali. On je osoba koju poznajete cijeli svoj život i za mnoge Đakovčane njegova smrt je bila veliki gubitak. Nekako ste izgubili dragu osobu koju niste gledali samo za oltarom nego i u svakodnevnom životu. Riječ je o osobi koja je ostavila veliki trag i koje se i danas rado sjećamo.”

Po čemu ga nose u srcu srijemskomitrovački župnik Eduard Španović i dugogodišnji tajnik biskupije Luka Strgar.

“On je ljubav, pažnju, strategiju koju je imao prema Srijemu prenio na svoje duhovne nasljednike, nadbiskupe Marina Srakića i Đuru Hranića, a to je da je srijemska biskupija i dalje pod okom i srcem i s pažnjom promatrana iz Đakova jer smo tijesno povezani s vjerom, nadom, ljubavlju i krvlju s đakovačkim dijelom biskupije. Tako da mi, ne samo da ga pamtimo, nego živimo ono što je on posadio, a što su kasnije veoma uspješno i mudro realizirali njegovi duhovni nasljednici u službi.”

“Pa njegov moto “In caritate, humilitate et vitae simplicite – ljubavlju, poniznošću i jednostavnošću života” to je pokušavao živjeti. Cijenio je suradnika i zajedničku brigu o biskupiji, jer biskup se mora brinuti o biskupiji, a sam ne može. Moraju suradnici biti široka srca i, uz brojne napore, surađivati.”

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje: