Budi dio naše mreže

Ćiril Kos - jednostavan i ponizan pastir, dobri biskup (1/3)

Povodom stote obljetnice rođenja Ćirila Kosa Hrvatski katolički radio pripremio je tri emisije o ljubavi, poniznosti i jednostavnosti života ovog dobrog pastira. Priču započinjemo prikazom jednostavnosti njegova života koju je utkao u svoje biskupsko služenje.

/ Snježana Kirinić Grubić

Biskup Ćiril Kos – Blagoslov novog učilišta u Đakovu 5. studenog 1991.

Svi smo mi pozvani poput Andrije i Petra, ali u današnjem vremenu u svojem zvanju i u svojoj sredini, Crkva čitava, vjerske zajednice, političari, odgovorni voditelji ovoga našeg suvremenog društva, ni jedan od nas nije isključen. Svatko od nas može svojom molitvom ganuti Božje srce da nam se smiluje. I svatko od nas na svoj način može utješiti žalosnoga, može obrisati koju suzu na licu onoga koji plače.”

Ove riječi, upućene svima nama, ulomak su iz propovijedi dobrog biskupa Ćirila Kosa koja je izrečena u siječnju 1994. a zabilježila ju je Slavonska televizija u vrijeme dok je Domovina krvarila i bilo je potrebno brisati suze s lica ožalošćenih.

Ćiril Kos rodio se 19. studenog 1919. u Ribić Brijegu kod Ivanca u Hrvatskom Zagorju. Roditelji, Josip i Marija rođena Fadiga, trojicu svojih sinova odgajali su u kršćanskom duhu. Ćiril je rođen iz blizanačke trudnoće, pa su on i njegov brat Ivan bili slični kao jaje jajetu o čemu svjedoči biskupov nećak Miroslav Kos.

Ćiril i Ivan Kos / Foto: Miroslav Kos -obiteljski album

Stric i moj otac bili su neobično jako vezani zato jer su bili jednojajčani blizanci. Moj otac je, doduše, bio pet minuta stariji pa je on u komunikaciji, kao stariji, bio ipak važniji. Sjećam se da su oni čak jednako razmišljali, imali su jednak ukus iako su bili različitih zanimanja. Na primjer, dogodilo se jednom da smo se okupili kao obitelj, a njih su dvojica nosili potpuno istu košulju, iste hlače, isti slamnati šešir, a sve to kupili su neovisno jedan o drugom na sasvim različitim mjestima i ništa nisu dogovarali. Često je biskup bio u civilu i ljudi koji su ga znali, a nisu poznavali oca, upamtili su na koji način hoda ili nešto čita, šeta… I odjednom ga vide kako šeta pod ruku s nekom gospođom, damom. Odmah su počela šuškanja, ogovaranja, dok se nisu umiješali oni koji su poznavali obojicu pa rekli: ‘Ne, ne, to nije biskup, to je veterinar!’”

O svojoj je obitelji Ćiril Kos s jednostavnošću, ljubavlju i vedrinom govorio suradnicima među kojima je jedan od najbližih bio umirovljeni đakovačko – osječki nadbiskup Marin Srakić.

  

Ćiril i Ivan Kos / Foto: Miroslav Kos – obiteljski album

Uvijek je naglašavao da je pet minuta mlađi od svoga brata Ivana. Bili su toliko slični jedan drugome da se koji put čak ni oni sami nisu prepoznali. Tako na primjer, kad su u trgovini ‘Nami’ instalirali ogledala, ide Ćiril prema stepenicama i vidi svoju sliku, a mislio je da je to Ivan, i kaže: ‘Ivane, odakle ti tu?’ A zapravo je razgovarao sa samim sobom jer nije sama sebe prepoznao. Onda kasnije, kad je jedan postao naš duhovnik a drugi veterinar, veterinar je znao doći u sjemenište. Ni bogoslovi ih nisu razlikovali. Pa jedne nedjelje dopodne evo ide po hodniku duhovnik s torbom u rukama. Bogoslovi, jer su ga voljeli, okupili su se oko njega i pitaju ga: ‘Velečasni što vi to nosite u torbi?’ A on nije ništa govorio već je otvorio torbu u kojoj su bili veterinarski instrumenti. Isto je tako bilo zabune prilikom suđenja. Znali su svi osječani da je on u pritvoru u zatvoru. Međutim brat Ivo ide Osijekom a oni ga gledaju i pitaju se: ‘Zar su ovog pustili?’ A pogotovo za vrijeme suđenja. Gledaju u sudnici, Ćiril je sjedio kao optuženik u prvom redu, okrenu se odostrag kad Ćiril sjedi otraga. Eto to su štikleci iz njegova života koji ga vežu uz brata Ivana. ”

   

Kad je Ćirilu bilo šest godina iz Zagorja je s obitelji preselio u Slavoniju, u Harkanovce, odakle je rodom nadbiskup Srakić.

U vrijeme mojeg krštenja on je bio sjemeništarac i došao je na misu i poslije mise mene su krstili tako da sam povezan s njime od dana kad sam kršten. Sjećam ga se još dok sam bio dječak. Kad je dolazio na praznike znali su reći ‘Došao je gospodin Ćiril Kos!’ Voljeli su ga kao sjemeništarca i bogoslova. Bio je vrlo blizak sa župnikom Eugenom Kubešom, kojem zahvaljuje svoje svećeničko zvanje, kao i svojoj baki Tereziji.”

Nakon završene pučke škole u Harkanovcima položio je prijemni ispit na Državnoj muškoj realnoj gimnaziji u Osijeku ali je školovanje nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. O tome kakav je bio učenik nadbiskup Srakić ističe:

Prema svjedodžbama i pričanju, a i osobno znam, bio je odličan učenik koji je s lakoćom završavao školu. Štoviše, on je pomagao drugima dajući instrukcije i to mu je pomoglo da se izvuče iz siromaštva u ono doba kad je to bilo teško. Moja obitelj je bila povezana s njime. Moj brat, koji je nešto mlađi od njega, upisao je gimnaziju u Varaždinu kod franjevaca. I njemu je Ćiril pomagao preko praznika i poučavao ga u latinskom jeziku. Inače, župnikova je zasluga da je on promijenio školu. U Osijeku se prijavio i položio ispit a onda je došla obavijest iz Širokog Brijega da imaju slobodnih mjesta pa ako župnik želi i ima koga poslati, neka pošalje. I on je njega poslao na Široki Brijeg i tamo je Ćiril završio Klasičnu gimnaziju. Osobno se pohvalio da je dobio dobre instrukcije iz latinskog i grčkog jezika i rekao je da mu je žao što to znanje nije uspio usavršiti.”

U srpnju 1944. zaređen je za svećenika. Mladu misu slavio je iste godine u Harkanovcima. I nadbiskup Srakić je rodom iz Harkanovaca. Bio je na biskupovoj mladoj misi i evo čega se prisjetio iz tog vremena, s mlade mise i mladomisničkog slavlja:

Biskup Ćiril Kos s nadbiskupom Marinom Srakićem i njegovim ocem Markom

Zaređen je 9. srpnja 1944. godine. Odmah sljedeće nedjelje, na Gospu karmelsku, 16. srpnja, služio je svoju prvu misu. Budući da je naša obitelj kontaktirala s njegovom obitelji i moj je otac bio pozvan posebno na mladu misu. Ja se sjećam mlade mise po dvije scene. Bio sam dječak od sedam godina. Jedna scena je, kad je došlo vrijeme fotografiranja, redom se fotografirala s njime njegova obitelj, pojedinci, i na kraju kaže mladomisnik Ćiril: ‘Hajde čiča Marko da se mi slikamo!’ Ja sam bio s ocem i njih dvojica su stali a ja sam čučnuo ispred njih. Imao sam šešir pa su mi rekli da ga ostavim sa strane. Tako sam i napravio. I dok sam ja čučao došao je župnikov pas, zgrabio moj šešir i otrčao, a ja sam morao čučati. A druga scena, bili smo pozvani čak i na njegovo mladomisničko slavlje. To je bilo pred kraj Drugoga svjetskog rata, no kad se radilo o mladomisničkom slavlju onda vjernici nađu sredstava. Tako sam i ja dospio na mladomisnički ručak i sjećam se da sam dobio kokošji batak. Pa to je u ono doba bila premija. Ja mali, onako sitni, tako počašćen. Eto, to mi je ostalo u sjećanju. A znam da je bilo vruće, mlada misa je bila vani pred crkvom. Bio sam negdje na kraju, nisam bio u prvim redovima, pa nisam ni vidio kako je to izgledalo na oltaru za vrijeme mlade mise.”

Odmah nakon mlade mise Ćiril Kos bio je imenovan kapelanom u Srijemskoj, tada se zvala Hrvatska, Mitrovici. Bilo je to prije nego što su partizani provalili i dospjeli do srijemskog fronta. Prva služba bila je vatreno krštenje za njega, ta prva služba u Srijemskoj Mitrovici obilježila je Ćirila kao svećenika, pojasnio je srijemskomitrovački župnik Eduard Španović.

Prvog studenog ulaze partizani u Mitrovicu i s njima započinje vrijeme komunističke vlasti. Kapelan Ćiril susreće se s novom vlašću i novim prilikama koje su nastale. A te nove prilike su donjele puno muke za kršćanski puk na ovom prostoru. Mnoštvo mladića, djevojaka i žena je prognano, ubijeno, samo zato što su bili pripadnici Hrvatske ili Njemačke nacionalnosti. Ovo ima jako veze s biskupom Ćirilom. On kao mladi svećenik susreće se s poteškoćama jer odmah je i njegov principal, njegov župnik Franjo Rački, otjeran na robiju i osuđen na smrtnu kaznu. I Ćiril prati to suđenje i o svemu potanko izvještava biskupski ordinarijat tako da imamo spise o tome. Poslije je župniku Račkom smrtna kazna promijenjena u kaznu od dvadeset godina zatvora i teškoga rada i oduzimanje svih prava. Biskup Ćiril tako mlad preuzima na sebe ogromnu odgovornost, postaje upravitelj župe i u to je vrijeme, dvije godine koliko je bio u Mitrovici, ostavio snažan doprinos na ovom prostoru kojeg je uvijek posebno volio. Puno je toga učinio za ljude ovdje pišući molbe za pomilovanjima, zauzimajući se za ljude, a nastojao je doći do onih koji su bili osuđeni na smrt kako bi ih ispovijedio i pričestio i o tome je izvještavao i imamo danas dokumentaciju u vezi s tim. U svim kasnijim pričama, susretima, moglo se prepoznati kod biskupa Ćirila da su ga ti događaji snažno obilježili za cijeli život. U njemu se zbog toga moglo prepoznati i odvažnost i hrabrost ali i nježnost i ranjivost. Kad je dolazio u Srijem uvijek je dolazio rado s puno ljubavi. Reprizu je doživio devedesetih godina u vrijeme Domovinskog rata kada je dolazio u Mitrovicu i Srijem liječiti rane ovom puku.”

Prema riječima nadbiskupa Srakića, nakon Srijemske Mitrovice 1946. godine Ćiril Kos imenovan je upraviteljem župe Trnjani.

Ta župa kod Slavonskog Broda, po sastavu stanovništva je mješovita, bilo je i katolika i pravoslavnih. I već je tu bilo poteškoća nakon Drugog svjetskog rata. No, on je bio mlad i poletan tako da su ga zapamtili i pravoslavni po plemenitosti. Bilo je to vrijeme kad su malo po malo počeli dokidati vjeronauk i postavljati zapreke. Tražila se dozvola za držanje vjeronauka. Jesi li sudjelovao u NOB-u, jesi li počudan vlasti? On je držao vjeronauk. Koji put je znao biti pozvan na odgovornost jer nije dobio sve dozvole koje su se inače tražile. Ako ima tko među živima i danas se sjećaju njegovog djelovanja u Trnjanima. Njega je primijetio novoimenovani biskup Bauerlein i 1951. godine pozvao ga je za duhovnika u sjemenište.”

Mnogi su postavljali pitanje hoće li mladi svećenik Ćiril Kos moći uspješno obavljati tu najodgovorniju službu u odgoju svećeničkih kandidata. No, novi je duhovnik ubrzo osvojio srca svojih klerika prenoseći im s jednostavnošću ljubav i vedrinu koju je dobio u svojoj obitelji. Bio je duhovnikom i đakovačko – osječkom nadbiskupu u miru Marinu Srakiću.

On je bio u sjemeništu broj jedan iako nije bio ni rektor ni vanjski poglavar. On je zapravo vodio sjemenište i u to vrijeme davao duh sjemeništu. U isto vrijeme on je bio i profesor u liceju. Četrnaest semestara nam je predavao duhovno bogoslovlje. Predavao je i liturgiku to jest bogoslužje. Njegova predavanja bila su uvijek vrlo interesantna a posebno nam se svidio u svojim ‘punktama’. To su takozvane priprave za razmatranje sljedećega dana. Svake večeri osim vikenda duhovnik je imao, kroz petnaest minuta, nekoliko točaka o čemu ćemo mi sljedećeg dana razmatrati. Uvijek je unosio svježi duh. I onda kada nismo mogli primati neke strane knjige, časopise, on se pobrinuo da nas izvijesti i da nas odgaja u tome duhu. On je itekako utjecao na ozračje u sjemeništu. Mi smo se u to doba mogli pohvaliti u Đakovu s jednim obiteljskim ozračjem. Nas je bilo iz četrnaest biskupija. I iako nas je bilo sa svih strana nije bilo onog nacionalnog ili regionalnog natezanja ili nadmetanja nego naprotiv. Dalmatinci su bili najgrlatiji i oni su počinjali pjesmu, a onda su se uključili drugi sa svojom pjesmom. Isto tako kad nečim dečki nisu bili zadovoljni, prvo dignu glas dalmatinci, kad se oni ispucaju pobune se naši kolege iz Bosne, i na kraju šokci – slavonci. I dotle za to doznaju poglavari i tko je bio kriv – Šokci i Slavonci. Ali svi koji su ovdje živjeli doista se mogu pohvaliti s tim obiteljskim ozračjem za koje je bio zaslužan tadašnji duhovnik Ćiril. Poznavao je dobro latinski i grčki i puno je prevodio. Hvalio je školu koju je pohađao u Visokom Brijegu. On tamo nije učio samo gramatiku, kako to obično biva, znaš gramatiku a ne znaš govoriti nego, on je tako govorio latinski da je na latinskom mogao pričati viceve. Kad smo bili u Rimu ‘Ad limina’ papa Ivan Pavao II. upamtio ga je jer je biskup Ćiril s papom razgovarao na latinskom. I kad smo imali zajedničku audijenciju Papa je pitao gdje je onaj biskup koji latinski dobro govori. A i francuski, nije ga imao prilike govoriti jer iza rata nismo mogli ići nikuda, ali je zato izuzetno dobro prevodio. Tada su Francuzi bili vrlo bogati s obzirom na tu duhovnu i teološku literaturu, a pogotovo literaturu za spremanje svećenika.

Osim što je obavljao službu duhovnika bio je stvarnim redaktorom našeg ‘Đakovačkog vjesnika’. Jer smo bili iz iste župe, iz Harkanovaca, znao me pozvati ‘Dođi pa ćeš mi diktirati.’ I navečer, kad su se svi već povukli, znao sam mu diktirati dok je on pisao na mašinu. Nekad se i meni spavalo, pa kad je vidio da to ne ide, rekao bi: ‘Hajde na spavanje!’ Dobro je došlo što me malo uputio u administraciju ‘Vjesnika’. Jer kad je bio zatvoren nitko nije znao kako se to vodi, ja se nisam bavio s izdavanjem Vjesnika nego s pisanjem adresa, uvođenjem stavaka korespondencije. To je bila toliko jaka djelatnost da su u njoj sudjelovali i bogoslovi. Posebno bih spomenuo našeg svećenika koji je ubijen u Tovarniku, velečasnog Ivana Burika. On je bio nešto stariji, već je radio kao činovnik prije nego li je ređen i on je pisao i sudjelovao u izdanju tih knjiga tako da smo bili iza Zagreba najjače izdavačko središte.”

Biskup Kos bio je i rado slušani propovjednik. Propovijedi su mu bile žustre, naglašava nadbiskup Srakić:

Ljudi su ga rado slušali. On se spremao za propovijedi, nije pisao kompletne propovijedi nego natuknice. Teološki su mu propovijedi bile potkovane, premda nije imao doktorat, ali je doista bio inteligentan svećenik. Krenuo je na fakultet u Zagreb, međutim kad su mu postavili uvijete što bi sve trebao još položiti, te razlike, tada je odustao. Bio je žustar, kad bi počeo govoriti gestikulirao je rukama, a štola bi mu malo po malo padala sa strane i, kad je došla do kraja, znali smo bit će gotova i propovijed. Ako je malo produžio, opet bi namjestio štolu i nastavio dalje.”

U propovijedima je govorio na jednostavan način naglašava đakovačko – osječki nadbiskup Đuro Hranić.

Bio je sustavan, sistematičan, znao je što hoće, pun lucidnosti. Danas kad se čitaju njegove propovijedi to je puno koncilske teologije. On nije bio na Koncilu kao biskup, zaređen je za biskupa 1973., međutim koliko je bio prožet koncilskim idejama u svojim homilijama, ja mu se divim. Biskup Ćiril doista je bio koncilski obnovitelj naše biskupije.”

U ratnom i poratnom vihoru komunističkih čistki stradali su mnogi svećenici i klerici, redovnici i redovnice. Konfiscirana su i nacionalizirana crkvena dobra, mnoge ustanove, škole, bolnice, dječji i starački domovi kao i sjemeništa, od kojih je nekima nakon političkih procesa protiv poglavara, profesora i klerika bilo privremeno zabranjeno djelovanje. Procesi protiv poglavara pokrenuti su u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Činilo se da će bogoslovno sjemenište u Đakovu biti pošteđeno zbog zasluga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, narodnog mecene i tada još živućeg biskupa Antuna Akšamovića. Njega su komunističke vlasti nakon rata zajedno s nadbiskupom Stepincem proglasile ratnim zločincem a petnaest godina nakon toga, dvadeset dana prije smrti, odlikovale Zlatnim ordenom i Diplomom bratstva i jedinstva. No, duhovnik Ćiril Kos bio je uhićen 1959. Što se sve događalo i na koji je način uhićen prisjeća se nadbiskup u miru Marin Srakić:

Poslije kad smo prolistali korespondenciju biskupa Bauerleina vidjeli smo da su pojedinci javljali biskupu da se sprema hapšenje poglavara i zatvaranje sjemeništa. Možda je biskup to i znao, ali mi nismo ništa znali. I eto toga D – dana, 5. listopada 1959. Negdje oko sedam sati čujemo topot vojničkih bakandži. Ušao je duhovnik Ćiril koji se spremao služiti misu i rekao je: ‘Gospodo budite mirni, došli su članovi SUP-a ili UDBA-e i slušajte što vam budu rekli.’ On je izišao, a nas su stjerali iz kapelice u blagovaonicu i tamo smo kroz prozor vidjeli automobile koji su došli u dvorište. Strpali su u auto Ćirila, doktora Kopića, Prepunića, neke bogoslove i odvezli ih, nismo znali kuda. Mi stariji bili smo svjedoci kod pregledavanja stanova. Premetačina je trajala od 7 ujutro do pola noći. Nismo se smjeli micati. Oni su redom pregledavali svaki papir, svaku knjigu. Onda su kucali po zidu jer se pričalo da imamo radio stanicu, da slušamo Madrid. Nismo imali nikakvo oružje a ni radio stanicu. U to vrijeme bio sam ductor – zadužen za bogoslove. Bili smo sami u neizvjesnosti. On je bio u zatvoru, mi smo ovdje proživljavali strah. I redom su počeli zvati bogoslove za svjedoke. Nismo ni znali da su neki zaduženi da izvještavaju što se događa u sjemeništu. Ma nije se ništa događalo. Biskup Ćiril je kao duhovnik znao pametno postupati. Nikad nije spominjao našu vlast, režim, naše stanje. On je nas odgajao da budemo pošteni, dobri svećenici i građani. Malo pomalo smjeli smo ga i posjetiti pa sam mu i ja jednom išao u posjet. Rijetko je pričao o tom svom zatvoru. Rekao je: ‘Za mene je to bio godišnji odmor.’ ‘Mi ovdje strepimo, a vi godišnji odmor.’ Nastavio bi: ‘Šest sati spavanja, šest sati šetnje i šest sati ispitivanja, a nikad to nisam imao u bogosloviji nego sam uvijek do pol noći tamo pisao.’ I onda još nešto. On je rekao sucu istražitelju ‘Što me budete pitali, a što ću znati, ja ću reći i iza toga stojim. I sudac je vrlo brzo uvidio da je Ćiril pošten čovjek pa je kod kuće znao pričati da ima kod sebe sad jednog popa, zatvorenika, koji je dobar i plemenit. A imao je kćerkicu koja ga je pitala hoće li je povesti da vidi tog zatvorenika. I poveli su je da vidi Ćirila. Na kraju je mala rekla tati: ‘Pa tata to nije ratni zločinac, to je dobri Ćiko.’ I oni su se toliko sprijatelji da su si, kad je Ćiril izišao iz zatvora, čestitali Božić i Uskrs jedan drugom i o tome imamo sačuvanih pisama. Kasnije, kad je premješten u Staru Grdišku, također je bio prihvaćen od stražara, tako da imamo i pismo jednog milicajca iz Stare Gradiške u kojem mu biskup Ćiril zahvaljuje na korektnom ponašanju. Ovome je bilo drago da netko spominje i njihovu dobrotu i ljudskost. Komunisti su vrlo brzo uvidjeli tko je taj čovjek, da nije nekakav narodni neprijatelj. A inače, jedna od optužbi bila su i neka pisma koja je kardinal Stepinac pisao Ćirilu kao duhovniku u znak zahvale što mu je ovaj čestitao neki jubilej pa se kardinal Stepinac zahvaljuje Ćirilu uz nekoliko pobudnih riječi. Zbog toga je kardinal Stepinac trebao doći ponovo na suđenje u Osijek da mu se produži onih šesnaest godina. Inače, Ćiril Kos bio je osuđen na sedam godina zatvora, a odslužio je dvije. Utjeha je bila što sjemenište nije zatvoreno, ali zašto bi netko životom i zdravljem plaćao za tu zgradu?! On sam kaže da, kad su pročitali presudu ‘sedam godina’ radi toga jer je on narodni neprijatelj, on sebe u toj rečenici nije prepoznao jer nije nikad sebe doživljavao kao narodnog neprijatelja. Sedam godina, ali je onda revizijom žalbe kazna smanjena na pet godina a odslužio je dvije.”

Prema riječima nećaka Miroslava Kosa biskup Ćiril rijetko je pričao o danima u zatvoru, no za njegovu dobrotu, jednostavnost, domišljatost i evangelizatorski duh brzo se doznalo. U to je vrijeme Crkva bila progonjena.

Ali nismo tome pridavali veliku pažnju. U vrijeme njegovog progona sjećam se samo kao dijete da su nam govorili, neposredno prije njegova uhićenja, da su mu pronašli nekakvo pismo od kardinala Stepinca. To je bila najobičnija prepiska između dva prijatelja. I da su mu nekakvi špijuni dolazili u crkvu kad bi držao propovijed pa bi brojili koliko puta je spomenuo riječ ‘Hrvatska’. I to su mu bile otegotne okolnosti. Često sam, kad sam počeo raditi, išao na neka ispitivanja da me pitaju u kakvom sam ja odnosu sa stricem, sastajemo li se, putujem li negdje u iznozemstvo? A ja sam uvijek odgovarao da mi imamo najsrdačnije, najnormalnije obiteljske odnose i da je on običan stric kojeg smo mi zvali ‘ćiko’. Stric u Slavoniji je ćiko, neki koji nisu shvatili, mislili su da je ‘ćiko’ od Ćiril Kos nekakav nadimak. Kasnije mu je zaista to postao nadimak, jer od nećaka koji su ga zvali ‘ćiko’, poslije su ga tako svi zvali zbog njegove prostodušnosti, dobrote, dobronamjernosti a volio se i šaliti. Kao blizanci otac i stric su bili jako povezani. Dok je stric bio zatočen moji majka i otac su ga često posjećivali, ja ne jer sam u to vrijeme bio dijete, ali sjećam se da su išli jedanput do dvaput tjedno i teško su proživljavali tu tegobu kad je on osuđen na sedam godina ni zbog čega i onda kad je dvije i pol godine služio. No strica je spašavalo to što mu je Bog dao da se uvijek i u svakoj situaciji dobro snađe. Dođu oni jednom doma, smiješe se i kažu kako se Ćiko i u zatvoru snašao. Bio je u ćeliji s okorjelim kriminalcima koji su ružno psovali. Nadošao je na to da se oni vole kartati pa im je predložio da će se on kartati s njima, ali ako on dobije onda ne smiju psovati. I uspio je u tome. U kartanju je bio izvanredan, svaki put ih je iskartao i oni su se stvarno držali bespogovorno tog obećanja i poštovali su taj gubitak na kartama, tako da je stric uveo red i u zatvor.

Ispitivanja su bila svakodnevna no svojom je dobrotom, jednostavnošću i poniznošću duhovnik Ćiril Kos mijenjao svoje isljednike kaže sestra Zvonka Sremić, redovnica Družbe milosrdnih sestara svetoga križa koja je bila u službi na biskupskom dvoru u Đakovu.

Jedanput su ga vodili na ispitivanje, Kad je došao kod tog koji ga je ispitivao i rekao mu: ‘Kad bi ti znao što je danas sigurno me ne bi ispitivao’, ovaj ga je pitao što je danas, a kad mu je Ćiril odgovorio da mu je rođendan, izvadio je cigaretu, jer biskup je bio pušač, popušili su cigaretu i kad su se napričali uz cigaretu pozvao je onog koji ga je doveo na ispitivanje i koji je trebao doći po njega i onako straogo rekao: ‘vodi ga!’ i nije ga ispitivao. Jedanput, kad je već bio na slobodi, biskup je rekao da bi se tako rado susreo s tim čovjekom.”

Vremena provedenog u zatvoru prisjećao se s vedrinom naglašava monsinjor Luka Strgar, dugogodišnji tajnik đakovačko srijemske biskupije.

Osobno sam ga više puta pratio, išao je u Osijek u zatvor posjetiti one isljednike i one koji su ga onda sudili, čak ih je i ovdje primao a znam dobro da je s njima izmjenjivao blagdanske čestitke.”

Obitelj je Ćirilu Kosu bila jako važna i kao svećenik i kasnije biskup često ju je posjećivao. Susreti su bili radosni a danas ih se biskupov nećak Miroslav Kos s ljubavlju prisjeća kao anegdota.

Stric i moj otac bili su jako vezani čitav život. Mi smo išli kod njega i sjećam se, baš zato što su oni bili ne slični nego gotovo identični, i ljudi koji su ih poznavali kad bi sreli jednoga ili drugoga nisu u prvi mah znali je li to svećenik ili je veterinar, jer moj otac je bio veterinar. I tako se jedanput dogodilo, i to je ispala anegdota, došao je k nama u posjet a otac u tom momentu nije bio kod kuće, jedan čovjek, sav izvan sebe, da mu se krava teli i da će crknut ako otac hitno ne dođe. I uhvatio je strica za ruku i vuče ga da mu ide telit kravu ne shvaćajući zašto se on otima i nikako mu ne može dokazati da on nije veterinar. U to je mama istrčala i jedva objasnila čovjeku da to nije veterinar. Srećom, u međuvremenu se pojavio i otac i normalno na brzinu otišao s čovjekom u štalu oteliti kravu da ne mora svećenik. Stric je volio jako pušiti i pušio je najmanje četrdeset cigareta dnevno, dok moj otac nije nikad dim povukao. Isto tako naš Ćiko je volio jesti ljuto pa ga je moj otac korio: ‘Pa znaš, ne bi smio toliko pušit i toliko ljuto jesti, ja sam ipak stariji a ti si svećenik i red je da ja prvi umrem i da ti meni ideš na sprovod’. A stric ga je gledao, smješkao se i rekao mu: ‘Al nemoj zaboraviti da si se ti ženio.’ Kad se sada toga sjetimo, moj otac je umro 1999. a stric 2003. On koji je puno pušio živio je četiri godine duže nego ovaj koji se ženio.

Moj je stric bio korijenima zagorac a srcem slavonski sin, što me asocira na Jeršekovu pjesmu ‘Zagorske krvi slavonski sin’.”

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Ključne riječi:
biskup Ćiril Kos

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja