Konklave za izbor pape Benedikta XVI. bile su, nakon izbora pape Pia XII. najbrže u povijesti – nakon 19 sati i 4 kruga glasanja.

“Jednostavan i ponizan radnik u Gospodnjem vinogradu”, riječi su kojima se predstavio novi Papa, koji je izabrao ime Benedikt XVI.

Tko je bio sv. Benedikt?

Ako je itko u cijelosti poznavao stanje u kojem se nalazila Europa tih godina, mislim da je to bio tadašnji kardinal Ratzinger. Svjestan ozbiljnosti problema, svjestan toga da počinje nestajati kršćanska Europa i svijet vrednota, a poznavajući život sv. Benedikta, zaštitnika Starog kontitenta, Papa se počinje hvatati u koštac s tadašnjim zbivanjima.

Konklave za izbor pape Benedikta XVI. bile su, nakon izbora pape Pia XII. najbrže u povijesti – nakon 19 sati i 4 kruga glasanja.

Sv. Benedikt je rođen oko 480. godine u Nursiji, a tradicija nam govori da se Bendikt već u svojoj mladosti upoznao s monasima, a onda i s monaškim načinom života. Benedikt je nakon svoje mladenačke dobi bio poslan na studij u Rim. Zanimljivo je da je Rimsko Carstvo u to vrijeme sve više počelo slabiti i gubiti svoj ugled i značaj. Naime, 395. godine carstvo je podijeljeno na Istočno i Zapadno, a Benedikt je tako rođen u trenutku raspadanja onoga što se do tada činilo da je sve samo ne – raspadivo.

Seobe narode i barbarske najezde pojave su koje se zbivaju za vrijeme Benediktova života. Povjesničari su zapisali da je u to vrijeme počela propadati i kultura, a tako su i tisuće crkava ležale u ruševinama. Taj, “zasebni svijet” koji je do tada bio katolički, odjednom je postao poganski i arijanski.

Zanimljivo je da je Rimsko Carstvo u to vrijeme sve više počelo slabiti i gubiti svoj ugled i značaj.

Benedikt je svoj život planirao provesti kao pustinjak, daleko od svjetske pozornice. Ipak, zbog opetovanih molbi obližnje zajednice gdje je boravio, Benedikt, nakon određenog vremena i uz povelike poteškoće, nakon gradnje samostana u Sublacenskoj dolini, u Montecasinu 529. godine gradi veći samostan – za veću zajedincu.

Idelfons Herwegen, benediktinac i poznavatelj života sv. Benedikta o njemu je na jednom mjestu zapisao: Kad se spremao na put u vječnost, nije mogao ni slutiti budućnost svog djela, njegov golemi utjecaj i blagoslovljeni uspjeh. Pravila reda, koje je sv. Benedikt sastavio za sve benediktinske samostane diljem Europe predstavljali su utočišta mira i rada, ali na neki način i nadu u bolju budućnost.

Svjestan ozbiljnosti problema, svjestan toga da počinje nestajati kršćanska Europa i svijet vrednota, a poznavajući život sv. Benedikta, zaštitnika Starog kontitenta, Papa se počinje hvatati u koštac s tadašnjim zbivanjima.

Stanje danas

Čovjek je danas slobodan govoriti što god želi sve dok se ne dotiče antropoloških tema koje svoj izvor nalaze u teologiji. Takva antropologija zapravo predstavlja ideologiju. Istina je tada predstavljena kao ideologija, a ideologija kao istina.

Pravila reda, koje je sv. Benedikt sastavio za sve benediktinske samostane diljem Europe predstavljali su utočišta mira i rada, ali na neki način i nadu u bolju budućnost.

Kao da se izgrađuje neki novi imperij, gdje sekularizam postaje “kruh svagdašnji”. Zelena zastava zamijenila je onu koja je nekada bila crvena, istaknuo je jedan poznati teolog. Mislim da više ne možemo govoriti o tome da Zapadu i Europi prijeti površnost, budući da ih je površnost odavno preuzela.

Današnja je Europa zaboravila svoje korijene. To me pomalo podsjeća na onu poznatu izjavu u Demonima Fjodora Mihajloviča Dostojevskog: Ako nema Boga, onda je sve dopušteno! I zaista, čini se kao da je u toliko naglašavanoj slobodi sve dopušteno osim paradoksalno – slobode govora.

Čovjek je danas slobodan govoriti što god želi sve dok se ne dotiče antropoloških tema u teološkom pogledu – odnosno temeljnih istina.

Sloboda je ono što je Gospodin dao svakom čovjeku, bez iznimke. Čovjek je imao toliku slobodu da je čak mogao i ubiti Boga. No, Bog je uskrsnuo i time poručio da zlo, a i krivo korištenje dane mu slobode nema i nikada neće imati zadnju riječ.

Koliko je samo Benedikt XVI. dobro poznavao sve ono što prijeti Europi, ali i svijetu ukoliko se ne obrate Bogu i Evanđelje ne shvate ozbiljno mislim da nikada nećemo znati u potpunosti.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta, kao što je to govorio naš Gospodin čini se stoga jedinim ispravnim, ali i preostalim. Mislim da je to najbolje predočeno u Poslanici Diognetu, gdje, opisujući život kršćana između ostalog stoji:

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Vizija Benedikta XVI.

Pontifikat pape Benedikta XVI bio je obilježen baš onim riječima kojima se predstavio Crkvi – poniznim radnikom u Gospodnjem vinogradu. To je bilo vidljivo i u odricanju od papinske službe na iznenađenje mnogih vjernika.

Sloboda je ono što je Gospodin dao svakom čovjeku, bez iznimke. Čovjek je imao toliku slobodu da je čak mogao i ubiti Boga. No, Bog je uskrsnuo i time poručio da zlo, a i krivo korištenje slobode nema i nikada neće imati zadnju riječ.

“Voljeti Crkvu znači imati hrabrosti donositi teške odluke”, poručio je tada.  Gotovo proročki, naglašavao je da najteži progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, koliko od grijeha počinjenih u njoj.

Bog je uskrsnuo i time poručio da zlo, a i krivo korištenje dane mu slobode nema i nikada neće imati zadnju riječ.

Koliko je bio velik, možda najbolje potvrđuje njegova (proročanska) vizija Crkve, koju je izrekao nekoliko desetaka godina prije nego je postao Papa:

Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta, kao što je to govorio naš Gospodin čini se stoga jedinim ispravnim, ali i preostalim.

Vjerovao je ono što je naučavao, a njegova vjera je bila “živa”. Kad se spremao na put u vječnost, nije mogao ni slutiti budućnost svog djela, njegov golemi utjecaj i blagoslovljeni uspjeh, riječi koje su se odnosile na sv. Benedikta vjerujem da se odnose i na ovog velikog Papu.