Prije godinu dana proveo sam tri dana s jednim afričkim svećenikom.

Po završetku mise našeg posljednjeg dana, prišao mi je i rekao: “Matej, u ova tri dana imao si milost biti na više misa nego narod kojeg poznajem u zabačenim dijelovima Afrike u jednoj cijeloj godini.”

– “Imao si milost..”

Ovom svećeniku potrebno je nekoliko dana da uopće dođe do sela u kojem služi misu. Pri tome mu život cijelo vrijeme visi o koncu. Može stradati od prirode ili od ljudi koji ga žele ubiti.

– “Ima nešto što mi je ipak najteže – reći im da će iduća misa biti za šest mjeseci.
Osjećam li strah probijati se do njihova sela? Čovjek sam.

Ali tada me Gospodin hrabri. Tada se sjetim njihovih očiju dok primaju Krista. Šest mjeseci služim misu i mislim samo na to kada ću ih ponovno vidjeti!
Gledati ta lica,
to je za mene milost.”

Hoću li zbog ovog virusa moći na misu mjesec dana? Dva, tri, šest?

Možda i ne.

Jesu li moji biskupi izgubili vjeru?
Jesu li pokleknuli pred Sotonom?

Ne vjerujem u to.
I oni su ljudi.
I njih Bog mijenja kroz sve ovo.
I Sveti Duh vodi.

Kao i svećenike koji su poslani na moj životni put – Darko, Josip, Željko, David, Antonio, Eusebije, Ivan Dominik, Domagoj, Ivan Marija, Pjotr, Roko, Mirian, Štefan, Damir, Danijel, Marin, Ike, Tomislav, Marko, Mate, Tomasz, Ivan, Josip…

Neće mise nestati.
Nijedan dan.

Oni će ju služiti.

I čeznuti da vide naša lica.
Obnavljati čežnju da nas vide.
Ponovno.

Ta zbog toga su i postali Kristovi.
Da budu naši.

A ja?
Kada sam jednom čuo riječi “Imao si milost..”, vrlo brzo sam ih zaboravio.

Ako idući put budem primao Krista za nekoliko dana, mjeseci, nadam se da će moje srce biti drukčije.

Da će čeznuti za tim susretom više nego ikada.
Da ćemo svi čeznuti za tim susretom.

I da će se ta čežnja moći i vidjeti,

kao i kod naše braće u dalekoj Africi –
u našim očima.