Zlatnu misu odnosno 50. obljetnicu svećeničkog ređenja proslavio je u nedjelju 3. kolovoza u rodnoj Župi sv. Franje Asiškog u Žeravcu u Bosanskoj Posavini član Franjevačke kustodije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru fra Ivan Gavran, trenutačno na službi u samostanu Male braće u Dubrovniku.

Zlatna misa fra Ivana Gavrana / Foto: Brankica Lukačević

Homiliju je izrekao domaći sin preč. Jozo Duspara, svećenik Srijemske biskupije. Tumačeći ulogu svećenika u ovome svijetu, istaknuo je kako je on veliki Božji dar, onaj koji nastavlja Kristovo poslanje, vidljiva prisutnost Krista kao glava Crkve u zajednici vjernika, preko njega Isusova otkupiteljska žrtva postaje prisutna u euharistiji žrtvi Crkve.

Rekao je da ta proslava nije tek jubilej, nego objava da Bog ostaje vjeran i da On zna čuvati one koje je pozvao.

Zlatomisniku je poručio:

Dragi Ivane, tvoj je život dokaz da je Bog kadar preobraziti običnog čovjeka u nositelj svetoga. U teškim trenucima kušnje nisi tražio utjehe ovoga svijeta, nego si ustrajao pod Kristovim pogledom.

Pedeset godina nisi bio samo propovjednik, naučnik, nego i uho koje sluša, ruke koje blagoslivljaju, ramena koja nose tuđe brige i tuge, koljena koja mole za one koji su prestali moliti.

Sve te vrijednosti govore koliko svećeništvo može biti plodno ako se svećenik zaista prepusti vodstvu Duhu Svetome u današnjem vremenu.

Biti svećenik znači biti uspravan pred Bogom i savinut pred čovjekom.

Samo onaj koji je klečao pred svetohraništem zna kako se stoji pred čovjekovom boli. U svijetu koji slavi moć, slavu i uspjeh, ti si izabrao služenje, poniznost i tišinu.

Zlatna misa fra Ivana Gavrana / Foto: Brankica Lukačević

Ustvrdivši da 50 godina zlatomisnikova služenja nije kraj, nije Božji poziv da „bude gotov“, nego da „bude zreo“ osvijestio mu je kako njegovo svećeništvo sada ne zrači kroz silinu mladosti, nego kroz dubinu oca, mudrost starca i nježnost prijatelja.

„Ti si sada ‘živi svijećnjak’ u hramu Crkve – ne po titulama, nego po vjernosti. Hvala ti, dragi fra Ivane što si slomljen bio za nas, što si vjerovao kad je bilo teško, što si ljubio Krista više nego sebe“, zaključio je preč. Duspara i zazvao Božji blagoslov na zlatomisnika.

Župnik fra Mirko ocrtao je život zlatomisnika Gavrana:

Rođen je 12. kolovoza 1948. u Župi sv. Franje Asiškog u Žeravcu u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Ante i majke Anice rođ. Prgomet kao treće od petorice braće i dvije sestre. Po završetku osnovne škole u Žeravcu i u Derventi, izabravši redovnički poziv pohađao je klasičnu gimnaziju u Splitu na Poljudu.

Novicijat je počeo na otočiću Košljunu. Vrativši se iz vojske, počeo je dvogodišnju studij filozofije u Dubrovniku te studirao teologiju u Zagrebu. Diplomirao je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1975. u Splitu, zajedno s još devetoricom kolega Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Zlatna misa fra Ivana Gavrana / Foto: Brankica Lukačević

Prva služba bila je godinu pastoralne prakse na župi u Zadru, nakon čega je na Papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu studirao pastoralnu psihologiju. Završivši studij, vratio se u Provinciju te devet godina radio na prijašnjoj Župi Srca Isusova u Zadru.

Potom je ratne dane proveo u Župi sv. Antuna u Puli. Kad je završio Domovinski rat, otišao je u Argentinu, gdje je osam godina djelovao među hrvatskim iseljenicima u Buenos Airesu i cijeloj Latinskoj Americi, kao duhovni ravnatelj.

Svoju misijsku djelatnost nastavio je i nakon Argentine, u Njemačkoj, vodeći devet godina hrvatsku katoličku Misiju Göppingen-Geislingen. Kada je navršio 65 godina vratio se u Domovinu i svoju Provinciju, te je kao umirovljen u Kamporu na otoku Rabu proveo sedam godina.

Zlatna misa fra Ivana Gavrana / Foto: Brankica Lukačević

Pretposljednje tri godine djelovao je u Župi sv. Antuna u Crikvenici, a posljednje tri godine je u franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku.

Crkva je toga dana bila prepuna vjernika, a kako ih je bilo blizu tisuću brojni su misu pratili u crkvenom dvorištu. Kako je ta župa prepoznatljiva po većem broju duhovnih zvanja na misi je sudjelovalo i petnaestak redovnica.

Poseban ures bili su vjernici odjeveni u bosanske narodne nošnje, a među njima i oni mlađi koji su zlatomisniku donosili prinosne darove: Bibliju, hostije i kalež, vino i vodu.

50 godina si bio ruke koje blagoslivljaju, ramena koja nose tuđe brige i tuge, koljena koja mole za one koji su prestali moliti.