U današnjem evanđelju Isus nam upućuje dvije pouke.

Prva je naizgled pouka o bontonu, o pravilima lijepoga ponašanja. Da bi nam je pojasnio, Isus za primjer uzima ponašanje na nekoj gozbi na koju je i sam bio pozvan.

Čuli smo: gledao je kako uzvanici i gosti na gozbi sebi biraju bolja i počasnija mjesta. Ne čekaju da ih, kako i priliči, domaćin smjesti i rasporedi, nego se guraju i sjedaju na najbolja mjesta misleći da su ih i zaslužili.

Međutim, nisu se obazirali na to da možda postoje i neki ugledniji njih, koji su očekivani i koji su trebali doći.

No, kad su se oni pojavili, domaćin ih je morao podići i pomaknuti, i to ne do tih počasnih, nego na kraj stola, na preostala, zadnja mjesta na koja nitko nije želio sjesti. I tako, svaki koji se uzvisuje, kaže Isus, bit će ponižen!

Osim ove prve pouke, Isus nam upućuje i onu drugu, koja govori o nečem puno važnijem… ona je upućena domaćinu koji je i samog Isusa pozvao na gozbu.

Domaćin je očito bio uglednik koji je pozivao samo sebi jednake, bogate i ugledne ljude.

Isus doduše nije bio bogat, ali se glas o njemu, o njegovim djelima i čudesima brzo širio pa je za domaćina bilo prestižno imati za stolom takvoga gosta.

Kad je već pozvan, Isus koristi situaciju i domaćinu upućuje pouku: ne pozivaj na gozbu samo one za koje se svi otimaju, rodbinu i bogataše koji će ti uzvratiti, nego pozovi i one koji nikome nisu važni, sirotinju, ostavljene i bolesne, koji ti nemaju što dati. Jer, umjesto njih Bog će ti uzvratiti, a to će ti puno više vrijediti.

Kad sve to uzmemo u obzir, moramo primijetiti da ni prije, a ni i danas, skromnost i poniznost nije bila na osobitoj cijeni.

Štoviše, ona se više smatra slabošću i nesposobnošću pojedinih. A sve slabo, staro, bolesno, siromašno – po mišljenju nekih – treba maknuti iz javnoga života jer takvi nisu društveno korisni.

I to je svojevrsna deviza današnjeg čovjeka.

Jer za razliku od tih i takvih – opet po mišljenju nekih – u javno priznato društvo spadaju samo jaki i aktivni, oni koji su sposobni u životu puno zaraditi i dobro proći. Zato naša deviza, katolička deviza, koja kaže da treba biti sposoban  i uspješan, a pritom ostati pošten i skroman, ostaje rijetko i teško probavljivo pravilo našega vremena.

Za stolom ljudskog društva u kojem živimo postoji točan redoslijed po kojem se ljudi pomiču „na- više“.

To je redoslijed bogatstva: na vrhu su milijarderi koji posjeduju najviše, a na posljednjem su mjestu oni koji ne mogu preživjeti bez socijalne pomoći.

To je redoslijed znanja: na čelu su oni s akademskom naobrazbom, a na začelju oni koji se jedva znaju potpisati.

To je redoslijed ljepote: na prvom su mjestu oni i sebi i drugima atraktivni i lijepi, a na zadnjem mjestu oni manje lijepi, koje opterećuju nametnuti kompleksi.

To je redoslijed zdravlja: prednjače oni koji su zdravi, koji liječnika gotovo nikada nisu posjetili, a na začelju sjede oni koji pola svoga životnoga vijeka provedu u zdravstvenoj čekaonici i bolnici.

Međutim, unatoč tom i takvom redoslijedu po kojem se ljudi samo žele uzdizati na bolje i više položaje, nerijetko se zna dogoditi da se upravo na njima ostvari i riječ iz današnjeg evanđelja koja kaže: Prijatelju pomakni se naniže!

Bogataš postaje siromah, onima koji su se uznosili zbog stečenoga znanja propala je karijera, one koji su se dičili savršenim zdravljem zahvatila je i skončala bolest…

I tako dolazimo do zaključka da oni koji traže samo vlastiti ugled i koji se bore samo za svoju čast, ne traže više ni Boga ni bližnjega jer su zarobljenici samo svojih sebičnih interesa.

Tražimo li samo vlastitu čast po svaku cijenu i pod svakim uvjetima, naći ćemo samo sebe sa svim svojim ograničenostima i slabostima.

Zato potaknuti današnjom prispodobom i poukom iz evanđelja prihvatimo Božji redoslijed po kojem će nas on uvijek postavljati na za nas bolje i više životne položaje.

Svjesni smo i znamo da je jedino zauzeto mjesto za Božjim stolom ono na kojem sjedi On, naš Bog.

Sva ostala mjesta slobodna su i ponuđena svakome od nas.

A tko će na njih sjesti ne odlučuje ni politička moć, ni materijalno bogatstvo, ni zdravstveno stanje, ni ljepota, ni ugled bilo koje vrste, nego čestitost našeg ljudskog i kršćanskog života i čistoća naše duše. Zato uvijek i u svemu budimo skromni i ponizni.