Budi dio naše mreže

Poziv na širenje kulture tolerancije, suživota i mira

Konferencija međureligijskog i multietničkog dijaloga "Ljudsko bratstvo – temelj mira i stabilnosti u svijetu" započela je u utorak u Zagrebu u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Lige muslimanskog svijeta i Hrvatske biskupske konferencije. Dvodnevna konferencija okupila je predstavnike vjerskih zajednica iz cijelog svijeta, a održava se u okviru programa predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije. Okupljenima je prigodni pozdrav uputio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

/ mp

Zadarski nadbiskup Puljić podsjetio je kako je prošle godine upravo 4. veljače 2019. papa Franjo, u prigodi prvog posjeta u povijesti Arapskom poluotoku, potpisao „Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“ skupa s imamom džamije Al-Azhar, Ahmadom Al-Tayyibom u Abu Dhabiju.

Prošla je godina dana od potpisivanja povijesnoga Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život. Taj vrlo važan dokument, i to ne samo za odnose između kršćanstva i islama, u Abu Dhabiju su, 4. veljače prošle godine, potpisali papa Franjo i veliki imam Ahmad al-Tayyib, dajući kao putokaz kulturu dijaloga, zajedničku suradnju i uzajamno poznavanje, piše Vatican News. Dokument poziva na prekid ratova te osuđuje terorizam i nasilje, posebice ono koje se skriva iza vjerskih razloga. Vjera vodi vjernika da u drugom vidi brata kojega treba poduprijeti i voljeti, stoji u predgovoru dokumenta.

U svom govoru nadbiskup Želimir Puljić povezao je “Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot” i encikliku “Pacem in terris“ (Mir na zemlji, 1963.).

Dokument ‘o ljudskom bratstvu’ potrebno je staviti u kontekst velikog crkvenog i društvenog događaja u drugoj polovici prošloga stoljeća, to jest Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.). Sazvao ga je i otvorio papa Ivan XXIII. (1881.-1963.), a nakon njegove smrti nastavio i uspješno priveo kraju papa Pavao VI. (1897.-1978.). Obojicu ovih velikih papa Crkva je proglasila svetima. Za papu Ivana XXIII. znamo da je žarko ‘želio Crkvu koja se otvara svijetu, koja osluškuje puls svoga stada, kao i Crkvu koja u novom proljeću s poštovanjem otvara dijalog s pripadnicima drugih religija’. Uz ovu posljednju želju osobito mu je bilo stalo da se konačno ‘odstrani svaka natruha antisemitizma’ kojega je nažalost bilo i u teoriji i u praksi. Valja se ovdje prisjetiti kako je dvije godine prije objave Deklaracije o nekršćanskim religijama, papa Ivan XXIII. objavio encikliku ‘Pacem in terris’ (Mir na zemlji, 1963.) u kojoj se svojski zauzeo za ljudsko dostojanstvo i za mir u svijetu. Bilo je to vrijeme kad je svijet bio na rubu globalnoga sukoba: U listopadu 1962. izbila je Kubanska kriza, a 1960. u Berlinu je podignut ‘zid srama’ i simbol ‘hladnoratovske podjele svijeta između političkih blokova'”, poručio je predsjednik HBK.

O enciklici “Pacem in terris” (1963.)

U toj enciklici Ivan XXIII. izriče i danas aktualnu poruku: “Nasilje nije nikada činilo drugo nego obaralo, a nikako podizalo; raspaljivalo strasti, a ne stišavalo ih; gomilalo mržnju i ruševine, a ne bratimilo zavađene; survalo je ljude i stranke u krutu nuždu da polagano, poslije bolnih iskustava, iznova grade na razvalinama što ih ostavi nesloga.”

Smatra se da je enciklika “Pacem in terris”, uz enciklike “Rerum novarum” pape Lava XIII. i “Fides et ratio” (Vjera i razum) pape Ivana Pavla II., jedna od najvećih papinskih enciklika napisanih u 20. stoljeću. Ta je enciklika imala i velik utjecaj na odvijanje Drugoga vatikanskoga koncila pod vodstvom pape Pavla VI. nakon smrti pape Ivana XXIII. Središnja je tema enciklike poziv na poštivanje skupa socijalnih, ekonomskih, političkih i religijskih ljudskih prava, ali i odgovarajućih obveza koje iz tih prava proizlaze. Ta su prava i obveze, upozorava Ivan XXIII., temelj za svjetski mir.

Mir na zemlji može se uspostaviti samo ako postoji pravilan poredak između pojedinaca, između država i unutar njih, te između svih ljudi.

Zbog opširnoga govora o ljudskim pravima enciklika “Pacem in terris” donosi veliku evoluciju u razvitku katoličkoga socijalnoga nauka jer je proširila njegov djelokrug. Prije te enciklike Katolička Crkva izbjegavala je službeni govor glede ljudskih prava, donosi Glas Koncila.

Papa Benedikt XVI. je, pak, u poruci Papinskoj akademiji za društvene znanosti u travnju 2012. poručio: “Enciklika pape Ivana XXIII. bila je, i jest, snažan poziv za uključivanje u stvaralački dijalog Crkve i svijeta, vjernika i nevjernika, dijalog koji je Drugi vatikanski koncil želio promovirati. Ona nudi temeljitu kršćansku viziju o čovjekovu položaju u svemiru, s vjerom da pruža poruku nade svijetu, koji je nje gladan, poruku koja može odjeknuti kod ljudi svih uvjerenja, jer je istina dostupna svima.”

Stajalište je pape Ivana XXIII. da se mir na zemlji može uspostaviti samo ako postoji pravilan poredak između pojedinaca, između država i unutar njih, te između svih ljudi. Ti se odnosi trebaju temeljiti na činjenici da je “svaki čovjek osoba” te da kao osoba “ima pravo i dužnosti koje proizlaze izravno i istodobno iz ljudske prirode”. Promicanje ispravnoga poretka u ljudskom društvu opravdano je djelovanje, a svrha je ostvarivanje zajedničkoga (općega) dobra, koje se može jamčiti samo ako se održavaju prava i obveze osobe. “Kao što ne možemo suditi o općem dobru pojedinih zemalja, tako ne možemo ni o općem dobru svih naroda ne vodimo li računa o ljudskoj osobi.” Opće je dobro, poručuje Ivan XXIII., “objektivno spoznavanje, očuvanje i promidžba svih prava ljudske osobe«. No pritom se ne smije zaboraviti iznimno važna činjenica »da se opće dobro odnosi na čitava čovjeka, to jest na potrebe njegova tijela i njegova duha”.

O Deklaraciji “Nostra aetate”

Nadbiskup Puljić osvrnuo se i na Deklaraciju “Nostra aetate” koja je uslijedila nakon enciklike “Pacem in terris”, a govori o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. To je također jedan od dokumenata koji je plod rada Drugog vatikanskog koncila na kojem su zajednički radili teolozi iz čitavog svijeta.

Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima.

“Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg života, a ponekad štoviše priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja”, poručeno je u spomenutoj Deklaraciji.

“Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju.

Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude”, naglašeno je u Deklaraciji “Nostra aetate”.

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja