Ovo je prilika da se prisjetimo iznimnog života utemeljiteljice Franziske Lechner, žene iznimne vjere i hrabrosti, čiji je pogled na svijet oblikovao viziju reda koji i danas nastavlja njezino djelo, prenosi KTA.

Inspiracija iz duboke vjere

Franziska Lechner rođena je u Ebersbergu, malenom njemačkom mjestu, gdje je od malena osjećala duboku povezanost s Bogom. Njezina odluka da ostavi rodni kraj i krene u Beč kako bi osnovala red bila je čin potpune predanosti Božjoj providnosti. Utemeljiteljica je, oslonjena na molitvu i vjeru, u Innsbrucku obavila duhovne vježbe pod vodstvom oca isusovca Junga, koji ju je dodatno ohrabrio da započne svoje djelo. Njezin dolazak u Beč, 24. listopada 1868. godine označio je početak izgradnje kraljevstva ljubavi i služenja bližnjemu.

Pionirski koraci u izazovnim vremenima

U to doba, kulturne i političke prilike u Njemačkoj, obilježene Kulturkampfom, nisu omogućavale razvoj novih redova. Katolička Austrija, s carom Franjem Josipom I. kao zaštitnikom Crkve, postala je utočište redovnicima i redovnicama. U Beču, Franziska je prepoznala velike potrebe društva: mlade djevojke dolazile su u grad tražeći posao, izložene mnogim opasnostima i neimaštini, a djeca bez roditelja bila su prepuštena ulicama. Njezin cilj bio je pružiti sigurno utočište, obrazovanje i odgoj u vjeri. No, početak nije bio nimalo lak.

Utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Franziska Lehner

S imovinom od tek 200 guldena i prevarena u prvotnim obećanjima dobročinitelja, Franziska se suočila s teškom bolešću i oskudicom. No, snaga njezine vjere nadvladala je sve kušnje. Iz siromašnog stana u Taubstummengasse br. 5 započela je djelovanje koje će uskoro prerasti u veliku Družbu. Dana 21. studenoga 1868. godine, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, dobila je dozvolu za osnivanje Družbe Kćeri Božje ljubavi, stavljajući je pod zaštitu Majke Božje.

Rast i širenje misije

Prve suradnice, poput sestre Luzie i sestre Josefe, pridružile su se Franziski, dijeleći s njom izazove, ali i radosti. Njihova požrtvovnost i ustrajnost bile su ključne za širenje Družbe, koja je svoje djelovanje usmjerila na tri glavna područja: pružanje utočišta siromašnim djevojkama, skrb za siročad te osnivanje odgojnih zavoda i škola za djevojke. Uskoro su samostani Družbe
postali središta vjerskog života i dobrotvornih aktivnosti.

Djelovanje u Bosni i Hercegovini 

Sestre su došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslala ih je utemeljiteljica reda, službenica Božja Franziska Lechner. Otvorile su 1911. na Palama kod Sarajeva samostan “Marijin dom,” kuću za sestre u kojoj su kasnije i poučavale, ali i pomagale susjedima – bez obzira na vjeru i narodnost.

Ratne godine 1941, u samostanu na Palama nalazile su se: predstojnica, časna sestra Jula (Kata) Ivanišević, Hrvatica, rođena 25. XI. 1893. u Godinjaku kod Starog Petrovog Sela, časna sestra Berchmana (Karoline Anna) Leidenix, Austrijanka, rođena 28. XI. 1865. u Enzersdorfu (Donja Austrija), časna sestra Krizina (Josipa) Bojanc, Slovenka, rođena 14. V. 1885. u Zbureu kod Šmarjeških Toplica, časna sestra Antonija (Josipa) Fabjan, Slovenka, rođena 23. I. 1907. u Malom Lipju kod Žužemberka i časna sestra Bernadeta (Terezija) Banja, Hrvatica mađarskog podrijetla, rođena 18. VI. 1912. u Velikom Grđevcu.

Hodočašće kćeri Božje ljubavi Putovima bl. Drinskih mučenica / Foto: KBLJ.HR

Izgradile su 1882. godine Zavod sv. Josipa u kojemu je djelovala Osnovna škola, Ženska učiteljska škola (prva u BiH), Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Mnogi građani Sarajeva i okolnih mjesta su u tom „Gradu na gori“ stjecali obrazovanje i odgoj. Dobar glas o radu ovih sestara brzo se širio Bosnom i Hercegovinom, te su brojni pozivi za njihov rad pristizali i iz drugih gradova. Tako je već 1883. osnovan Zavod Kraljice sv. krunice u Tuzli (dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola, Ženska stručna škola), a onda 1884. samostan Emaus u Breškama (Osnovna škola), 1885. samostan Josipovac kraj Tuzle (ekonomija), 1893. Zavod sv. Augustina u Sarajevu (njemačko dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola).

Utemeljiteljica Družbe Majka Franziska Lechner dala je geslo sestrama: „Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu!“ Uputila ih je da se u svom radu nadahnjuju i na ovoj njezinoj izreci: „Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.“ Upravo su im te duhovne smjernice pomogle da iz ljubavi prema Kristu budu spremne i umrijeti.

Drinske mučenice

Svoja djela ljubavi širile su sestre diljem Bosne i Hrvatske sve do 1949. godine. Ta ljubav ih je vodila do kraja, do prolijevanja i zadnje kapi krvi, što su posvjedočile i Drinske mučenice, kao i s. Danka Jurčević koja je ubijena u zadnjem ratu. Po uzoru na svoga Zaručnika nisu se umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a vjernicima ih podario kao uzor i zagovornice.

Iako su svima činile dobro, ponajviše susjedima pravoslavcima, četnici su 11. prosinca 1941. godine opkolili samostan „Marijin dom “ opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice. Vodili su ih po hladnoći i snijegu, bez tople odjeće, uz prijetnje i vrijeđanje, do Carevih voda i Sjetline. Tamo je najstarija među njima, časna sestra Berchmana, shrvana od puta zaostala, a ubijena je 23. prosinca 1941. u Sjetlini.

Bl. Drinske mučenice / Foto: Glas Koncila/Kćeri Božje ljubavi (uz izmjene)

Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, kamo su stigle 15. prosinca 1941. Smještene su u zgradu vojarne, na drugom katu. Vojarnom je tada zapovijedao major Jezdimir Dangić. Pijani četnici noću su provalili u sobe, u kojima su se nalazile časne sestre i nasrnuli na njih. Sestre su tada jedna za drugom iskočile kroz prozor uz povike „Isuse, spasi nas!“ Nakon toga su ih četnici u dvorištu izboli noževima i sutradan bacili u rijeku Drinu. Tih dana u Drinu je bačeno oko 8 000 ljudi.

Njihova žrtva ostala je trajno nadahnuće vjernicima u Bosni i Hercegovini i šire. Također, treba istaknuti s. Luku Liengitz, vrataricu Zavoda sv. Josipa, koju puk bosanski na temelju njenoga života prozva Svetom Lukom. Na njen grob na Betaniji i danas mnogi dolaze, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu. Ona je postala sinonim ljubavi bosanskog čovjeka prema časnim sestrama, koje su na ovom tlu tijekom povijesti ostavile svoj pečat ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Gdje su „Kćeri Božje ljubavi“ danas?

Kao i svim drugim redovničkim zajednicama, komunistička vlast je i sestrama Kćeri Božje ljubavi oduzela sve škole, internate, poljoprivredna imanja i drugu imovinu, te im zabranila svako djelovanje na prosvjetnom planu. Provincijalna uprava je iz Sarajeva premještana u Zagreb gdje se i danas nalazi. Život i rad brojnih sestara u novom sustavu se odvijao na najrazličitije načine. Dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara snalazile su se kako su znale i mogle. Neke su se zaposlile u državnoj službi, neke su se privremeno smjestile kod svoje rodbine, a neke su primljene pod krov nekih zajednica u Hrvatskoj. Svaku sestru pratila je posebna životna priča.

Devedesetih godina, s promjenom vlasti u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem novih država na području njihova djelovanja (BiH, Hrvatska i Kosovo), sestrama je omogućen ulazak i u škole te sudjelovanje u školskom vjeronauku.

Foto: Kćeri Božje ljubavi, Provincija Božje providnosti / Facebook

Godine 1994. sestrama je na korištenje vraćena zgrada Zavoda sv. Josipa u Sarajevu u kojoj je ponovno otvorena škola, danas Katolički školski centar “Sv. Josip”, pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije. Godinu dana poslije, sestre su započele svoj prosvjetni rad i u Tuzli, gdje je 2001. na temeljima Zavoda Kraljice sv. krunice pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije sagrađena nova zgrada KŠC-a.

Danas sestre Kćeri Božje ljubavi, inspirirane preporukom svoje utemeljiteljice – “Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo” – ostaju simbol nade i ljubavi u Bosni i Hercegovini, predano služeći Bogu i čovjeku.

Vizija Franziske Lechner, utemeljena na ljubavi prema Bogu i čovjeku, nastavila je živjeti kroz Družbu koja danas djeluje na svim kontinentima. Sestre i dalje služe najpotrebnijima, oslanjajući se na molitvu i povjerenje u Božju providnost. Njihova posvećenost i hrabrost ostaju nadahnuće za sve nas, podsjećajući na snagu vjere i ljubavi koja mijenja svijet.