Desetljećima znanstvenici traže ključeve dugovječnosti u dijetama, programima vježbanja, dodatcima prehrani i sve sofisticiranijim medicinskim zahvatima. Ipak, jedno od najintrigantnijih otkrića u istraživanju dugovječnosti ne dolazi iz laboratorija ili wellness klinika, već iz samostana, piše zenit.org, a prenosi Nedjelja.ba.

Više od 16 tisuća ispitanika

Veliki dugoročni istraživački projekt poznat pod nazivom Njemačko-austrijska studija o samostanima otkrio je kako muškarci koji žive u redovničkim zajednicama imaju znatno dulji očekivani životni vijek od muškaraca u općoj populaciji. Još je nevjerojatnije to što studija sugerira da općeprihvaćeni jaz u dugovječnosti između muškaraca i žena unutar samostanskih zajednica gotovo nestaje.

Ovi nalazi proizlaze iz jednog od najopsežnijih istraživanja ikada provedenih o redovničkom životu i zdravlju. Projekt je pokrenut 1997. pod vodstvom demografa Marca Luya, s ciljem odgovaranja na dugogodišnje znanstveno pitanje:

„Koliki je dio razlike u očekivanom životnom vijeku između muškaraca i žena biološki uvjetovan, a koliko na njega utječu stil života i društveni čimbenici?“

Kako bi istražili to pitanje, znanstvenici su proučili živote gotovo 16 600 članova redovničkih zajednica – 9 569 redovnica i 7 022 redovnika – iz 16 samostana u Njemačkoj i Austriji. Baza podataka sadrži informacije u rasponu od datuma rođenja i stupnja obrazovanja do obiteljske povijesti, misionarske aktivnosti i uzroka smrti, pokrivajući više od stoljeća ljudskog iskustva.

Benefiti samostanskog života

Rezultati dovode u pitanje uobičajene pretpostavke o starenju. U Austriji se za dječake rođene 2025. predviđa očekivani životni vijek od oko 80,15 godina, u usporedbi s 84,6 godina za djevojčice, što je razlika od 4,45 godina.

No, među članovima redovničkih zajednica taj se nesrazmjer dramatično smanjuje. Prema Luyevu istraživanju, čini se da biološki čimbenici objašnjavaju tek oko jednu godinu te razlike. Većina razlike uočene u širem društvu proizlazi iz nebioloških uzroka povezanih sa stilom života, ponašanjem i društvenim okolnostima.

Drugim riječima, muškarci ne umiru nužno mlađi prvenstveno zato što su muškarci. Često umiru mlađi jer žive drugačije.

Čini se da samostansko okruženje smanjuje mnoge rizike koji skraćuju život.

Redovničke zajednice nude strukturiranu svakodnevicu, stabilne društvene odnose, redoviti raspored rada i molitve te zajednički duhovni cilj. Ti elementi stvaraju uvjete koji podupiru i fizičku i psihičku dobrobit.

Istraživači su otkrili da samostanski život u nekim aspektima funkcionira slično zaštitnim učincima koji se često povezuju s brakom. Članovi zajednice paze jedni na druge, nezdrave navike poput pušenja i zlouporabe supstanci rjeđe su prisutne, a znakovi fizičkog ili mentalnog propadanja često se ranije uočavaju.

Redoviti raspored smanjuje kronični stres, dok molitva i meditacija pridonose emocionalnoj stabilnosti.

Sama vjera također može igrati ulogu. Život oblikovan jasnim osjećajem smisla i poziva može pružiti otpornost u razdobljima patnje, bolesti ili neizvjesnosti. Prema Luyu, taj osjećaj svrhe jedna je od zajedničkih karakteristika s nekoliko svjetskih takozvanih „plavih zona” – regija u kojima neobično velik broj ljudi doživi 100 i više godina.

Jednostavnost življenja

Jedan posebno upečatljiv zaključak odnosi se na društvenu nejednakost. U općoj populaciji, ljudi s višom razinom obrazovanja obično žive dulje od onih s manje obrazovanja.

Međutim, unutar redovničkih zajednica te razlike uglavnom nestaju.

Budući da redovnici i redovnice dijele slične uvjete života, pristup zdravstvenoj skrbi, dnevni raspored i materijalne resurse, stupanj obrazovanja ima daleko manji utjecaj na zdravstvene ishode.

Ovo saznanje služi kao snažan podsjetnik da dugovječnost nije određena isključivo genetikom ili osobnim bogatstvom.

Društvene strukture, zajednice koje pružaju podršku i stabilni uvjeti života mogu duboko utjecati na ljudsko zdravlje.

Studija također ističe važan kontrast s rastućom komercijalnom „industrijom dugovječnosti”, koja promiče skupe tretmane, specijalizirane dijete i visokotehnološke sustave praćenja. Članovi redovničkih zajednica ne organiziraju svoje živote oko cilja da žive dulje.

Umjesto toga, njihova se dugovječnost pojavljuje kao nusproizvod života usmjerenog prema nečemu drugom: službi, molitvi, disciplini i zajednici.

Kako Luy primjećuje, mnoge suvremene strategije dugovječnosti dostupne su prvenstveno onima koji su već zdraviji i imućniji. Samostanski život ukazuje na drugačiju pouku.

Čimbenici povezani s duljim životom često su iznenađujuće jednostavni: smisleni odnosi, smanjeni stres, stabilan dnevni ritam, uzajamna briga i osjećaj transcendentne svrhe.

Dulji i bolji život

Središnja poruka studije istodobno je duboka i protukulturalna: iako možda ne postoji čudesna formula za dug život, zajednice izgrađene na vjeri, disciplini i zajedničkoj svrsi mogu stvoriti uvjete u kojima ljudska bića ne samo da žive dulje, nego često žive i bolje.

Odlazak u redovnike i život u samostanu produljuju očekivani životni vijek, pokazalo je znanstveno istraživanje objavljeno u Austriji.