Vatikanska Akademija za život dodijelila je s. Holubets nagradu „Čuvar života“ za 2025. godinu za njezin rad i vođenje perinatalnog hospicija koji pomaže roditeljima koji se suoče s dijagnozom koja okončava ili ograničava život njihove nerođene djece.

Ova organizacija pomaže parovima da se nose s teškoćama prenatalne dijagnoze.

Ova redovnica osnovala je neprofitnu organizaciju „Perinatalni hospicij – Otisak života“ 2017. godine u Lavovu u Ukrajini koju trenutno vodi. Svojim radom pomažu parovima da se nose s teškoćama prenatalne dijagnoze kako bi mogli prigrliti život, unatoč njegovim izazovima, te prati roditelje koji su doživjeli perinatalnu ili postnatalnu smrt djeteta.

Kako je sve počelo?

Rad ove redovnice u perinatalnoj skrbi započeo je sasvim slučajno 2013. godine. Vratila se u Ukrajinu nakon što je završila magisterij u Rimu, a dok je radila u klinici za medicinsku genetiku, upoznala je trudnicu čije je nerođeno dijete imalo smrtonosnu prenatalnu dijagnozu. Žena nije željela pobaciti svoje dijete, ali nije se imala gdje obratiti za podršku u svojoj odluci da nosi svoje dijete do kraja, donosi CNA.

Nije dovoljno reći nemojte abortirati, moramo pružiti podršku do samog kraja.

„Uvijek me diralo“, rekla je sestra, „što Crkva kaže: ‘Nemojte abortirati’, ali žena koja nosi dijete (s prenatalnom dijagnozom), u stvarnosti se osjeća sama. Nije dovoljno reći nemojte abortirati, moramo pružiti podršku do samog kraja.“

Foto: CNA

Sestra Holubets je istaknula da, kada roditelji dobiju dijagnozu koja ograničava život njihovog nerođenog djeteta, društvo to ne razumije, a ni liječnici ne znaju što bi trebali raditi.

„Tako smo, vrlo polako, počeli približavati se majkama u toj situaciji…“

Ovo pitanje zahtijeva promjenu mentaliteta na društvenoj razini.

Do 2017. godine, s. Holubets i njezini suradnici — uglavnom obitelji koje su također doživjele gubitak i žele pomoći drugima u sličnim situacijama — shvatili su da pitanje palijativne skrbi u perinatalnom razdoblju (prije i do godinu dana nakon poroda) zahtijeva promjenu mentaliteta na društvenoj razini.

Sestra i njezine suradnice počele su govoriti o perinatalnoj tuzi, jer nitko ne želi o tome govoriti.

Po Božjem poticaju, sestra i njezine suradnice počele su „govoriti o perinatalnoj tuzi, jer nitko ne želi o tome govoriti.“ Osnovali su neprofitnu organizaciju i počeli obilježavati 15. listopada Dan sjećanja na bebe izgubljene tijekom trudnoće i neposredno nakon poroda pozivajući obitelji da zapale svijeće u crkvama i na trgovima.

Pružaju potpunu podršku

Perinatalni hospicij nema fizički centar, ali se može pronaći „gdje je beba tijekom trudnoće: u utrobi majke“, rekla je sestra. „Dakle, bliski smo s majkom.”

Bliski smo s majkom.

Nešto od onoga što organizacija radi uključuje telefonske konzultacije i prisutnost na liječničkim posjetima i porodima ako se to zatraži. Ako svećenik ne može doći na vrijeme tijekom izvanredne situacije, s. Holubets će na zahtjev roditelja krstiti bebu.

Foto: CNA

Volonteri nastavljaju biti uz roditelje u njihovoj tuzi.

Nakon rođenja, volonteri pomažu obitelji da stvore pozitivne uspomene na svoje dijete oblačeći bebu, fotografirajući je i praveći otiske njezinih malih stopala. Također, nastavljaju biti uz roditelje u njihovoj tuzi.

Kad i nastupi smrt, mame mogu biti mirnije jer su učinile sve što su mogle za svoju bebu.

„Otkrili smo da su naše majke spremne za porod, ali moramo ih pripremiti i za smrt. Zato, uživamo u svakom trenutku s tom bebom. Tako da kad i nastupi smrt, mame mogu biti mirnije jer su učinile sve što su mogle za svoju bebu”, rekla je s. Holubets.

Žene su izložene velikom pritisku

U današnjem društvu, žene su izložene velikom pritisku da pobace djecu sa smrtonosnom dijagnozom ili dijagnozom koja im ograničava život.

Sestra Holubets je rekla da je, prema njezinom iskustvu, to često rezultat sebičnosti od strane liječnika, koji nisu sigurni kako pratiti obitelji na teškom putu perinatalnog gubitka i tuge. Jednostavno rečeno, pobačaj se također ne registrira kao smrt ploda.

U današnjem društvu, žene su izložene velikom pritisku da pobace djecu sa smrtonosnom dijagnozom.

Foto: Unsplash

No, žene, naglasila je sestra, zaslužuju imati sve informacije i predstavljene sve opcije kako bi mogle donijeti svoju odluku. „Jer na kraju, ona bi također trebala preuzeti odgovornost za posljedice bilo pobačaja bilo rođenja“, rekla je

Nikakav put nije lagan. „Uvijek postoji sjećanje, uvijek postoji smrt — smrt nakon pobačaja, smrt nakon rođenja.“

Jer na kraju, ona bi također trebala preuzeti odgovornost za posljedice bilo pobačaja bilo rođenja.

„Ali ono što se događa sljedeće, mijenja sve“, dodala je. „Kao prvo, pobačaj ne briše sjećanje na dijete, ali za majku može dovesti do depresije, poteškoća u ponovnom začeću i sukoba u odnosima.“

Žene mogu osjećati bijes prema svojim muževima ili drugim članovima obitelji zbog toga što su im dopustili da provedu pobačaj, prebacujući krivicu na druge zbog te odluke.

Foto: Unsplash

S druge strane, ako žena donese odluku da nastavi trudnoću i brine o djetetu koliko god ono živjelo, „i ovdje postoji sjećanje, postoji smrt, ali roditelji su ostali roditelji, a ne oni koji ubijaju“, rekla je s. Holubets.

„Štoviše, roditelji su dali svu svoju ljubav toj bebi koja je postojala to kratko vrijeme”, dodala je. Čak i ako dijete umre, „njihovo majčinstvo i očinstvo nastavljaju se do kraja života. Ako u obitelj uđe još jedno dijete, mogu s njim razgovarati o starijoj sestri ili starijem bratu, mogu im pokazati fotografiju, na groblju je mjesto koje treba posjetiti.”

Čak i ako dijete umre, njihovo majčinstvo i očinstvo nastavljaju se do kraja života.

„Dakle, ako je iskustvo gubitka u našem životu nešto normalno, što nam je dao Gospodin, ne smijemo mu se samo oduprijeti, nego ga trebamo iskusiti”, rekla je.

„Ponekad također morate potražiti savjet, dati značenje [gubitku], pružiti resurse, promijeniti mentalitet društva [kako bi pokazali] da je to normalno, da nije sramotno.“