Dvadesetih godina prošlog stoljeća Katolička Crkva u Meksiku bila je izložena žestokom progonu pod vlašću predsjednika Plutarca Callesa, militantnog ateista. Vlada je preuzela kontrolu nad svim aspektima crkvenog života, oduzela joj je imovinu, protjerala strano svećenstvo i pokušala uspostaviti nacionaliziranu Crkvu u kojoj bi svećenici bili državni službenici, tolerirani samo zato što su se držali državnih propisa, prenosi portal Quovadiscroatia.com

Meksički biskupi su, da bi sačuvali vjernike od ovih napada i izbjegli poštivanje zakona, zatvorili crkve i obustavili sve vjerske službe.

Vjernici su bili oslobođeni obaveze pohađanja mise, a ovo vrijeme koje je postalo poznato kao “svećenički štrajk” trajalo je više od dvije godine. To je bilo neizmjerno teško iskušenje za jednu od najkatoličkijih zemalja na svijetu i dom velikog marijanskog svetišta u Guadalupeu.

Razdoblje je iznjedrilo pobunu Cristerosa, u kojoj je došlo do otvorenog sukoba između države i spontanog, a kasnije i organiziranog, katoličkog otpora. Calles je vršio tiransku vladavinu nad vojskom i policijom i nije dopustio lokalnu diskreciju o načinu postupanja s Crkvom. Svećenici i laici umirali su od njihove ruke, uključujući meksičke mučenike kanonizirane 2000. godine. Za mnoge je patnja bila tiša, iako akutna; nema misa, nema sakramenata, uz pribjegavanje samo svećenicima koji su djelovali tajno. Vjernici u Irskoj i drugim zemalja koji su lišeni prava na javno bogoslužje u posljednjih dvanaest mjeseci mogu se lako s njima poistovjetiti.

Papino zauzimanje za Crkvu u Meksiku

Srećom po Meksiko, papa Pio XI. je brzo reagirao. Apostolski delegati poslani su kod meksičke vlade, iako su njihovi napori odbijeni, što je Papa iznimno žalio. U studenom 1926. Sveta Stolica izdala je veličanstvenu encikliku Iniquis Afflictisque u kojoj je Papa ne samo prosvjedovao zbog nepravdi koje se čine Crkvi, već ih je stavio u njihovo ispravno duhovno svjetlo. Optužio je vladu da je”toliko ogorčila prava Boga i Crkve kao što to čine sada u Meksiku, i to bez imalo obzira prema prošloj slavi svoje zemlje, bez osjećaja sažaljenja prema svojim sugrađanima. Uklonili su slobode većine i to na toliko lukav način da su svoje nezakonite radnje mogli zaodjenuti prividnošću zakonitosti.”

“Svakako, Časna braćo, ljudi koji su sastavili, odobrili i dali svoju podršku takvom zakonu, ili su potpuno neupućeni u to koja prava božanskim pravom pripadaju Crkvi kao savršenom društvu, uspostavljenom kao redovan način za spasenje čovječanstva od Isusa Krista, Našeg Otkupitelja i Kralja, koji joj je dao punu slobodu da ispuni svoje poslanje na zemlji.”

Međutim, takvo se neznanje čini nevjerojatnim danas, nakon dvadeset stoljeća kršćanstva, a posebno u katoličkoj naciji i među ljudima koji su kršteni, osim ako zbog svoga ponosa i gluposti nisu uvjereni da mogu potkopati i uništiti ‘Dom Gospodnji koji je čvrsto izgrađen i čvrsto utemeljen na živoj stijeni.’

Ova je enciklika bila prva od tri koje je papa Pio XI. objavio o Meksiku, a daljnje enciklike su slijedile 1932. i 1937. Takve izjave s najviše razine crkvene vlasti neizmjerno su korisne kad postane neophodno “vapiti do neba” zbog potpuno nepravednog, odnosno prekomjernog dosega vlasti.

Situacija u Irskoj

A u Irskoj su misna slavlja s narodom zabranjena još od Božića 2020. Sredinom travnja 2021. donesen je i zakon po kojem sudionici svih, pa i vjerskih događanja u zatvorenom prostoru (osim vjenčanja i sprovoda) mogu biti kažnjeni svotom od 130 funti ili provesti šest mjeseci u zatvoru.

Irska je u prošlosti imala koristi od papinskih pisama koja su tješila vjernike i razjašnjavala važna pitanja od značenja za crkveni život. Posljednje je bilo napisano 2010. godine, nakon otkrivenih problema sa zlostavljanjem djece, kada je papa Benedikt XVI. poslao Pismo irskim katolicima. Pismo je zaključeno molitvom za Crkvu u Irskoj koja se otada često citira.

Možda je vrijeme za novo Papino pismo u znak solidarnosti s Crkvom u Irskoj, kako bi barem formalno prosvjedovao zbog uvođenja kaznenih zakona koji joj prijete? Štoviše, pismo bi zasigurno moglo biti putokaz duhovne obnove i ohrabrenja za vjernike pogođene najdužom crkvenom blokadom u Europi.