Postoje razine sreće u kojima su više razine prožimajuće, trajne i duboke, dok su niže razine usmjerene na ego, kratkotrajne i površne. Više razine sreće donose veću i trajniju sreću od nižih. A ako živimo samo za one niže, vjerojatno ćemo se osjećati praznima, otuđenima, neispunjenima, depresivnima, tjeskobnima, a ponekad i očajnima.
Prema nedavnoj longitudinalnoj Gallup anketi (od 2006. do 2021.), nesreća je značajno i kontinuirano porasla na globalnoj razini – dosta prije i nakon Covid krize. Gallupovim riječima, “Ljudi osjećaju više ljutnje, tuge, boli, brige i stresa nego ikad prije” (Gallup 2022.). Možda više zabrinjava udvostručenje stopa velikog depresivnog poremećaja kod mladih u razdoblju od deset godina – s 8,1% (2009.) na 15,8% (2019.), prema časopisu Journal of Adolescent Health (ožujak 2022.). Kako možemo protumačiti ove podatke?
Rekao bih da odgovor na ovo pitanje leži u filozofskoj analizi koja seže do Aristotela, teološkoj analizi koja seže do svetog Augustina i psihološkoj analizi koju je započeo Abraham Maslow. U svojoj knjizi, Četiri razine sreće, nadograđujem se na dva Aristotelova uvida:
Da je sreća jedina stvar koju možete izabrati za sebe; sve ostalo je izabrano radi sreće. Stoga će način na koji definiramo sreću utjecati na gotovo svaku odluku koju donesemo u životu. Ništa ne može biti važnije.
Postoje razine sreće u kojima su više razine prožimajuće, trajne i duboke, dok su niže razine usmjerene na ego, kratkotrajne i površne. Više razine sreće donose veću i trajniju sreću od nižih. A ako živimo samo za one niže, vjerojatno ćemo se osjećati praznima, otuđenima, neispunjenima, depresivnima, tjeskobnima, a ponekad i očajanima.
Dakle, koje su to četiri razine sreće? Najniža (Razina 1) je ispunjenje želja za materijalnim užitkom, kao što su dobro vino, lijep dom, materijalno obilje i senzualno ispunjenje. Iako je odmah zadovoljavajuće, površno privlačno i stvara zadovoljstvo, ne ide daleko dalje od sebe, ne traje dugo niti daje kvalitetan doprinos.
Druga razina – ego-komparativna sreća – traži ego-zadovoljenje i komparativnu prednost. To rađa pitanja: Tko postiže više, a tko manje? Tko je inteligentniji ili manje inteligentan? Tko ima više, a tko manje moći? Tko je popularniji, a tko manje? Tko je ljepši, a tko manje… Što više netko uživa u komparativnoj prednosti u tim područjima, to je veće njegovo ego-zadovoljstvo (2. razina sreće). Iako zadovoljstvo egom može biti prilično intenzivno, kada postane samo sebi svrha – jedina stvar koja će nas zadovoljiti – dovodi do niza negativnih emocionalnih stanja i stanja odnosa, donoseći sa sobom visoke razine depresije i anksioznosti. Iako Razina 1 i Razina 2 mogu proizvesti intenzivno zadovoljstvo, pretjerano naglašavanje njih može proizvesti duboku nesreću. Ovaj pretjerani naglasak leži u središtu značajnog porasta globalne nezadovoljstva gore opisanog—posebno kod mladih ljudi.
Nedavna studija koju je objavila Američka psihijatrijska udruga i mnoga druga istraživanja, pokazuju da ljudi koji nisu vjerski opredijeljeni, u usporedbi s ljudima koji su religiozno opredijeljeni, doživljavaju mnogo više stope depresije, tjeskobe, zlouporabe supstanci, obiteljskih napetosti, antisocijalne agresivnosti, suicidalnih kontemplacija i samoubojstva.
Od objavljivanja Lascheve Kulture narcizma, mnoga istraživanja uvjerljivo pokazuju da narcisoidni pojedinci ne samo da uzrokuju jad u životima drugih oko sebe, već i u vlastitim životima (npr. studija NIH-a iz 2022.). Kao što moja knjiga pokazuje, izbor da živimo za ego-komparativnu prednost, divljenje, dominaciju nad drugima i osjećaj superiornosti, dovodi do značajnog porasta ljubomore, inferiornosti, straha od gubitka poštovanja, straha od neuspjeha, samosažaljenja, ega – bijes, okrivljavanje ega, prezir, usamljenost, praznina te depresija i tjeskoba koje proizlaze iz ovih negativnih emocionalnih stanja.
Problem je u tome što su kultura, društveni mediji i tradicionalni mediji gotovo isključivo usredotočeni na ovaj pogled na sreću i svrhu života. Danas 70% naše kulture – osobito mladih – prihvaća ovo gledište (implicitno i eksplicitno). Nije ni čudo da se stope depresije, tjeskobe, ubojstava i samoubojstava među mladima više nego udvostruče.
Dakle, kako se ta duboka nesreća može prevladati? Ukratko, stavljanje mnogo većeg naglaska na razinu 3 (doprinosna) i razinu 4 (transcendentna/religiozna) sreća. Počnimo s Razinom 3. Ne samo da imamo želju poboljšati vlastiti ego-svijet (Razina 2), već i napraviti pozitivnu razliku u svijetu oko nas. Većina ljudi ima želju i potrebu pozitivno utjecati na obitelj, prijatelje, zajednicu, radno mjesto, crkvu, kulturu, društvo, pa čak i kraljevstvo Božje. Kada slijedimo te želje, ne samo da se približavamo onima kojima doprinosimo, već također dobivamo poticaj u vlastitoj vrijednosti i svrsi u životu. Ako imamo vjeru, približavamo se i Bogu. Ovo može objasniti zašto studije pokazuju da su ljudi koji doprinose, orijentirani na usluge sretniji, ispunjeniji i sigurniji u svoj identitet i život (NIH 2013.).
Je li razina 3 dovoljna? Od vremena Platona i Aristotela, većina filozofske, teološke i psihološke zajednice odgovorila je s “Ne”. Nedavna studija koju je objavila Američka psihijatrijska udruga i mnoga druga istraživanja, pokazuju da ljudi koji nisu vjerski opredijeljeni, u usporedbi s ljudima koji su religiozno opredijeljeni, doživljavaju mnogo više stope depresije, tjeskobe, zlouporabe supstanci, obiteljskih napetosti, antisocijalne agresivnosti, suicidalnih kontemplacija i samoubojstva (npr. Dervic et al 2004, Koenig 2009 i 2015, Bonelli et al 2012, Lassi i Mugnaini 2015, i Ronenberg et al 2016). Ako su ove psihološke i psihijatrijske studije točne, kao i filozofske i teološke studije ljudske transcendentne prirode, onda naša sreća, ispunjenje i identitet – da ne spominjemo naše vječno spasenje – ovise o vjersko-duhovnoj praksi. Čini se da je sveti Augustin bio u pravu kada je molio: “Jer ti si nas stvorio za sebe, i naša su srca nemirna dok se ne umire u tebi” (Ispovijesti, 1).
Mnogi od nas ne mogu prihvatiti vjeru samo zato što će nas to učiniti sretnijima. Želimo neke dokaze da sveta-transcendentna stvarnost (tj. Bog) stvarno postoji i da je zainteresirana za nas i naše izbore. U svojoj knjizi (poglavlja 11-12) prikazujem značajne znanstvene i racionalne dokaze za Boga (Stvoritelja/višu transcendentnu moć) i život nakon smrti iz recenziranih medicinskih studija iskustava bliskih smrti, terminalne lucidnosti i inteligencije kod hidrocefaličnih pacijenata kao i dokaze iz suvremene znanosti (osobito kozmologije) za početak (i impliciranu kreaciju) fizičke stvarnosti (bilo da se radi samo o našem svemiru, multisvemiru, svemiru koji poskakuje ili svemiru u višedimenzionalnom prostoru teorije struna ). Također istražujem dokaze o transcendentnoj inteligenciji iz krajnje nevjerojatnog finog podešavanja za život u početnim uvjetima i konstantama našeg svemira, kao i naše transcendentalne želje za savršenom istinom, ljubavlju, dobrotom, ljepotom i postojanjem.
Studije pokazuju da su religijska pripadnost i praksa ono što našu sreću doista dovodi do najviše, najispunjavajuće razine.
Zanimljivo je da se većina znanstvenika slaže s postojanjem Boga i života nakon smrti. Prema posljednjem istraživanju Pew-a, 51% znanstvenika sveukupno i 66% mladih znanstvenika vjeruje u Boga ili višu transcendentnu moć. Dodatno, prema posljednjem istraživanju časopisa Journal of Religion and Health, 76% liječnika vjeruje u Boga ili višu transcendentnu moć—a prema HCD Research i Finkelstein Institute, 73% liječnika vjeruje u stvarnost čuda (prirodoslovno i znanstveno neobjašnjive pojave). Čini se da su gornji dokazi omogućili većini znanstvenika i liječnika da postignu razumnu i odgovornu vjeru u Boga i Providnost.
Hoće li jednostavna vjera u Boga donijeti sreću, ispunjenje i visoku svrhu u životu? Iako nas pokreće na putu, to nije dovoljno. Gornje studije pokazuju da su religijska pripadnost i praksa ono što našu sreću doista dovodi do najviše, najispunjavajuće razine. Kao što pokazujem, vjernici koji sudjeluju u vjerskoj zajednici i molitvi i pokušavaju se duhovno i moralno približiti Bogu, ne samo da su sretni i ispunjeni, već su i zahvaćeni snagom ljubavi Providnosti koja ih vuče prema gore prema njihovoj pravoj vječnoj svrsi i dostojanstvo.
Izvor: Robert Spitzer / Catholic Exchange