Dolazak Hrvata na područje Ottawe ne odražava obrazac doseljavanja Hrvata u Kanadu. Prvi značajniji priljev počeo je odmah nakon Drugog svjetskog rata. Najviše doseljenika bilo je iz raznih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih su ovdje stigli nakon nekoliko godina provedenih u prepunim prognaničkim kampovima u Austriji, Italiji ili drugim dijelovima Europe. Imigracija je ostala stabilna sljedećih 20 godina, ali je naglo pala nakon 1977. Za razliku od Talijana, primjerice, Hrvati se nisu naselili u nekom određenom dijelu grada, donosi dijaspora.hr.

Od 1970-ih zajednica se uglavnom održava zahvaljujući skromnom natalitetu, spajanju obitelji, izbjeglicama i hrvatskim Kanađanima iz drugih dijelova zemlje koje u glavni grad privlače poslovi u vladi, na sveučilištu i u sektoru visoke tehnologije. Dok su neki bili prolazni u regiji, dovoljno ih se nastanilo ovdje za stalno kako bi zajednica polako rasla. Trebalo je proći trideset godina nade, predanosti i molitve prije nego su hrvatski Kanađani iz Ottawe mogli pohađati bogoslužja u vlastitoj župnoj crkvi svetog Leopolda Mandića.

Prva formalna hrvatska udruga u Ottawi, Hrvatsko-kanadski klub, osnovana je 1957. godine. Osim raznih kulturnih i sportskih aktivnosti, Klub je organizirao i sudjelovanje hrvatskih katolika u slovačkim euharistijskim slavljima koje je predvodio velečasni Jozef Vavrović. Tijekom sljedećeg desetljeća Klub je omogućio povremene posjete sljedećih hrvatskih svećenika na službi u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama: prečasni monsinjor Stjepan Lacković, prečasni Serafin Vištica, prečasni Eterović, prečasni Hraščanec i prečasni Vilim Primorac.

Godine 1969. velečasni Marijan Jurčević, svećenik dominikanac iz Hrvatske, upisao je doktorski studij na Dominican College of Philosophy and Theology u Ottawi. Udružio je svoje napore s trojicom mladih hrvatskih studenata teologije, Marinkom Zadrom, Jurom Krištom i Jozom Jelinićem, te služio redovitu nedjeljnu misu za Hrvate u kapeli Župe sv. Ivana Krstitelja u Empress Avenue 96. U tom razdoblju vjerski i društveni život procvjetao je značajnim priljevom novih hrvatskih useljenika.

Godine 1971., za vrijeme posjeta Njegove Eminencije, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, prečasnog monsinjora Vladimira Stankovića i velečasnog Živka Kustića iz Zagreba, oko 300 hrvatskih Kanađana sudjelovalo je na skupu na kojem je zatraženo osnivanje hrvatske katoličke misije u Ottawi. No zajednica je ocijenjena nedovoljno jakom za takav pothvat, te je nakon povratka hrvatskih svećenika dominikanaca u Hrvatsku prepuštena sama sebi.

FOTO: leopoldmandicottawa.ca

Dana 4. studenoga 1973. godine, na skupu od preko šezdeset hrvatskih Kanađana, na prijedlog Petra Ćulumovića osnovana je Hrvatska katolička zajednica koja se brinula o vjerskim potrebama hrvatskih katolika do formiranja Hrvatske župe. HKC je osposobio nekoliko dominikanskih svećenika za služenje nedjeljne mise na hrvatskom jeziku. Sljedeće četiri godine bogoslužje su služili velečasni J. M. Tillard, velečasni Denis Dion, velečasni Brian Francis Beeching, a u posebnim prigodama hrvatski svećenici velečasni Josip Đuran, velečasni Ivan Golec, velečasni Ivan Kecerin, velečasni Jurica Jezerinac, prečasni monsinjor Stjepan Šprajc, velečasni Ivan Bradvica i velečasni Vlatko Poljičak.

Godine 1975. zajednicu su posjetili preuzvišeni biskup zagrebački Mijo Škvorc i prečasni monsinjor Vladimir Stanković, ravnatelj dušobrižništva za hrvatsku dijasporu. HKC je još jednom istaknuo potrebu da ima hrvatskog svećenika. Dvije godine kasnije, Njegova Ekselencija Joseph A. Plourde, nadbiskup Ottawe, akreditirao je velečasnog Tadiju Pavlovića iz Mostarske biskupije da služi Zajednici. No, velečasni Pavlović se neočekivano vratio u Mostar 1979. godine. Ono što je uslijedilo bio je doista blagoslov. Vrlo požrtvovan i strastven svećenik iz samostana sv. Ivana Krstitelja, velečasni Martin Skinner, sedam je godina pomagao Zajednici da doživi nevjerojatan rast i otvorio put osnivanju hrvatske župe. Tečno govori hrvatski jezik i poznaje kulturu nakon što je dva puta posjetio Hrvatsku. Hrvatska ga je zajednica srdačno prihvatila.

Godine 1986. hrvatski svećenik poznat po svojim dinamičnim menadžerskim sposobnostima, prečasni Vinko Delinac, iz Đakovačke i Srijemske biskupije u Hrvatskoj, došao je služiti Zajednici. Kasnije te godine, Njegova Ekselencija, Joseph A. Plourde, nadbiskup Ottawe, uspostavio je regionalnu hrvatsku etničku župu svetog Leopolda Mandića i dodijelio joj crkvene objekte župe Notre Dame Des Anges koja se nalazi na 170 Hinchey Avenue u Ottawi. Također, nadbiskup je velečasnog Delinca akreditirao za službu župnika. Godine 1993. nasljeđuje ga prečasni Anto Pavlović, a 2000. prečasni Adam Tabak, obojica iz Đakovačke i Srijemske biskupije (kasnije Đakovačko-osječka nadbiskupija).

​U listopadu 2015. velečasnom Tabaku dijagnosticirana je iznenadna i galopirajuća bolest koja mu je u prosincu tragično oduzela život. Dana 1. rujna 2016. godine, velečasni Dinko Kalmar (Đakovačko-osječka nadbiskupija) imenovan je novim župnikom Župe svetog Leopolda Mandića od strane nadbiskupa Ottawe Terrencea Prendergasta. Dana 2. lipnja 2022. nadbiskup Marcel Damphousse (Nadbiskupija Ottawa-Cornwall) ponovno je imenovao velečasnog Kalmara, koji i danas služi župljanima.

Župa sv. Leopolda Mandića i dalje je živo vjersko i kulturno središte za hrvatske Kanađane koji žive u Regiji glavnog grada.