Budi dio naše mreže

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću koji je nedavno za Slobodnu Dalmaciju progovorio o aktualnim temama.

/ mp

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?

Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?

U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?

Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Izvor: portal Misija

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja