Još kao dijete suočio sam se s gubitkom koji me duboko obilježio. Moj je otac nestao iz našega života dok sam bio u četvrtom razredu osnovne škole. Nisam razumio što se dogodilo; znao sam samo da se više nikada nije vratio kući. Tek kasnije majka mi je, sa suzama u očima, rekla kako je moj otac počinio zločin i da je završio u zatvoru. Od toga dana pa sve do danas nikada ga više nisam vidio. Ta rana ostala je u mom srcu, ali s vremenom sam naučio da ni u toj boli nisam bio sam…

…patnje previše, a nade premalo

Majka me odgajala sama, boreći se svakoga dana za naš opstanak. Živjeli smo u velikom siromaštvu, često bez dovoljno hrane, a bolest je postala dio moje svakodnevice. Bolovao sam od malarije, rana, problema s grlom i žlijezdama, ali najteži križ bili su problemi s bubrezima. Bilo je trenutaka kada se činilo da je patnje previše, a nade premalo.

U jednom od najtežih razdoblja bio sam ozbiljno bolestan i morao sam u bolnicu. Moja majka nije imala novca kako bi platila liječenje. Prebacivali su me iz jedne bolnice u drugu, a svaki put sam se pitao hoću li uopće preživjeti. Tada sam se osjećao zaboravljeno, slab i nemoćan. No, upravo tada kada sam bio na dnu, Bog je počeo jasno govoriti kroz ljude.

Upravo tada kada sam bio na dnu, Bog je počeo jasno govoriti kroz ljude

Ljudi koji me nisu osobno poznavali čuli su za moju situaciju i odlučili mi pomoći. Zahvaljujući njihovoj dobroti, odveden sam u bolnicu u Sorotiju gdje sam konačno dobio odgovarajuće liječenje i započeo ozdravljenje. Danas znam kako to nije bila slučajnost, nego odgovor na molitve koje sam tada, možda i nesvjesno, izgovarao.

Naučile su me moliti

Posebnu zahvalnost nosim u srcu prema svima koji su ostali vjerni i uz moju obitelj do danas. Moja sestra i ja mogli smo nastaviti školovanje, zajedno s još dvoje mlađe braće i sestara koje podupire Elisa, talijanska volonterka koja pomaže u Karamoji. Neizmjerno sam zahvalan i misiji Gospe Fatimske koja me je nakon završene osnovne škole nastavila školovati te me prati i podržava sve do danas. Kroz njihovu pomoć naučio sam kako Bog nikada ne ostavlja, nego uvijek pronalazi put do čovjeka.

Bog uvijek pronalazi put do čovjeka

Veliku prekretnicu u mom životu donijele su i časne sestre koje vode školu Dijete Isus, koje su me primile pod svoj krov. Kod njih sam proveo tri godine. Dale su mi dom, sigurnost i mir, ali još više – naučile su me moliti. Kroz njih sam postao bliži Bogu i Crkvi. Postao sam ministrant i prvi put sam osjetio radost služenja.

Kad se danas osvrnem na svoj život, vidim mnogo boli, suza i patnje. Vidim dijete koje je rano odraslo i nosilo terete koje nije razumjelo. Ali iznad svega vidim nešto jače od boli – Božju vjernost. Bog je bio uz mene u svakom koraku, čak i onda kada ga nisam prepoznavao.

Bog je bio uz mene čak i onda kada ga nisam prepoznavao

Danas služim Bogu s povjerenjem i zahvalnošću. Moj život nije bio lagan, ali nikada nije bio besmislen. Naučio sam da Bog ne obećava život bez križa, ali obećava da nikada nećemo nositi križ sami.

I zato mogu s punim povjerenjem reći: Bog je uvijek hodao uz mene.

Izvor: Nedjelja.ba