Blaženka Salavarda rođena je u Knešpolju kod Širokog Brijega 1960. godine. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1986. i to u klasi profesora Đure Sedera. Uz brojne skupne izložbe samostalno je izlagala u zagrebačkim galerijama Nova, Idealni grad i Hrvatsko slovo te u Sarajevu, Mostaru, Čapljini, itd. Dosad se naročito istaknula angažmanima po katoličkim crkvama ponajprije Bosne i Hercegovine, a onda i Hrvatske.

Salavardin najrecentniji rad je Put križa u Sesvetskoj Sopnici. Prije toga radila je i na mozaicima u Drijenči kod Tuzle, zatim u Zagoričanima kod Livna, u crkvama u Dračevu, Neumu, Podhumu kod Livna (put križa i oltarna slika), vitraje u Vitezu, zatim vitraje i Kalvariju u Humcu kod Ljubuškog, radila je i u mjestu Bare kod Busovače (oltarna slika i put križa), u mjestima Stolac, Ravno, Studencima, a njezini su radovi u brojnim sakralnim prostorima i kolekcijama. Primjerice, njezini su mozaici u samostanskoj kolekciji – Galeriji fra Ljubo Lucić na Šćitu u Rami. Godine 2012. izradila je, na traženje Biskupske konferencije BiH, mozaik s likom Gospe Kondžilske, sada smješten u Galeriji mozaika bazilike Navještenja u Nazaretu, u Izraelu. Bavi se i dizajniranjem odjeće, nakita i sl. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Blazenka Salavarda /Uzašašće Kristovo

Kakav je bio Vaš slikarski početak?

Nema slikarskog početka. Otkad znam za sebe uvijek nešto kreativno radim, a najlakše je bilo slikati, jer ne treba puno tih materijalnih sredstava za to. Tako da mi je početak teško odrediti, ali recimo prije Akademije sam upisala dizajn za tekstil i odjeću. To je bila jako dobra škola koja je aktivirala kreativne potencijale, tamo sam srela umjetnike i profesorice koji su mi baš dali polet u životu i ohrabrenje. Na njihov sam nagovor i upisala akademiju. 

Na početku ste surađivali s profesorom Đurom Sederom, iz čije ste klase i izašli. Radili ste u crkvi u Brestovskom, malom mjestu kod Sarajeva. Možete li približiti svoj odnos s profesorom, odnosno koliko vam je bila važna njegova podrška?

Jako sam sretna što sam upoznala profesora, ne samo kao slikara i profesora, nego i kao čovjeka. S njim sam izgradila jedno prijateljstvo, bar tako mislim, a i on pretpostavljam. Vrlo sam zahvalna jer su u mom životu upravo pojedinci igrali važnu ulogu. Jedna od tih vrlo važnih osoba je profesor Đuro Seder. S njim i danas kontaktiram i razmjenjujem razmišljanja o životu i umjetnosti. Ustvari, početak je bio što se tiče mozaika sljedeći: slučajno sam doznala da on radi jedan mozaik za Bugojno, za časne sestre i da traži pomoćnika. Doslovno sam ga molila da me uzme. A profesor Seder je rekao: „Ma, nemoj. To ti je jako teško i zahtjeva veliko strpljenje. Nećeš ti to moći.” Međutim pristao je da asistiram i odmah je bio zadovoljan na početku. Tada me uključio u tim koji je pomagao u Brestovskom. Bilo nas je četvero pomoćnika. Radili smo jedan ogroman mozaik i to je bio upravo starinski život u zajednici „negdje tamo daleko“. Rad od jutra do sutra na skelama. I dosta težak rad, ali jedno veliko iskustvo, praktički vatreno krštenje.

I onda, kako je slijedio nastavak nakon tog početnog formiranja i „vatrenog krštenja“?

Vjerojatno ću preskočiti neke epizode. Ima toga dosta, događaja, detalja zanimljivih, „svega i svačega“. On me upoznao s don Vjekom Božom Jarkom. To je druga osoba vrlo važna na tom mom putu i u ljudskom i profesionalnom smislu. Don Vjeko mi je dao neke narudžbe na početku. Mislim da sam barem tri godine radila po skicama drugih umjetnika, njegovih prijatelja jer je on imao kontakte s cijelom likovnom scenom. Razumije se, onih umjetnika čiji se rad njemu sviđao. Tako da sam radila po skicama slikara Ive Dulčića, Zlatka Šulentića i mnogih drugih. Ipak, Ivo Dulčić je bio broj jedan. Nakon nekog vremena počela sam se malo i buniti, pa kazala: „Dajte mi nešto po mojim skicama“. I tako je to dalje krenulo.

Krštenje na Jordanu

Dosad ste najviše radili u tehnici mozaika. Zašto? Koliko radite u drugim tehnikama, i koje su to?

Da, mozaik je praktički „slagalica“ i kad pogledamo unatrag, stalno sam radila nekakve slagalice, znači još uz to, vitraje i kolaže, ali i u tekstilu. Sve to što se spaja, konstruira, dekonstruira, spašava, poput nekakve reciklaže. Inače, što se tiče mog poriva da radim mozaike, jednom davno vidjela sam neke reprodukcije rimskih mozaika i pri tome sam mislila: „O Bože, kako bi bilo dobro da ja to radim. Mislim da bih to dobro radila.” I tako sam tada osjetila impuls i mislila sam da nikad neću imati tu priliku. Vidite kako se to u životu posluži i čovjeku se želje ispunjavaju. Ispunila mi se i u većoj mjeri nego što sam željela. Tako da mi je sad došlo do jednog, moram priznati – trenutnog zasićenja jer ta tehnika zahtijeva nevjerojatno strpljenje i dugotrajna je. Zato onda, neke druge stvari ne stignete u životu. Praktički, kad počnem raditi neki veći mozaik moj život se za taj period potpuno mijenja. Prilagođavaju se navike, odričem se nekih izlazaka i tako tisuću puta. Da, zahtijeva odricanje.

Koje su Vam religiozne teme bile likovno najpoticajnije?

Sve teme, a svaka nova bila mi je izazov. Krenem s proučavanjem ikonografije i teoloških konteksta koliko to mogu shvatiti kao jedan laik. Zatim se čovjek „unosi“ tako da i neke teme koje mi nisu izgledale jako zanimljive u početku, naposljetku bih ih bolje napravila nego pojedine za koje sam mislila da ću lako. Osobno volim malo eteričnije teme koje naginju mistici više nego narativne i gdje ima puno te priče koje su „previše materijalne“. Ne volim ni ove „patničke teme“, a kontinuirano ih dobivam tako da sam napravila već nekoliko putova križa. Čovjek, htio ili ne htio, dok radi na tome ipak to na neki način proživljava. Dakle, bez obzira koliko je uživljen, prolazi taj dugi put. Tako da sam ovaj posljednji svoj put križa u Sesvetskoj Sopnici, zahvaljujući tamošnjim vrijednim svećenicima fra Stipi i fra Zdravku kao i fra Boži, radila, i gotovo sam se „vukla“ pri kraju. Kako bih se preciznije izrazila, fizički sam osjećala upravo napor. Priželjkujem neke druge motive poput anđela, u kontekstu nečega lakšeg i sretnih otajstva.

Anđeo s trubom Rama

Gdje ste imali angažmane odnosno gdje su Vaši radovi?

Kada govorim o svojim angažmanima svjesna sam da mi je potrebno biti vrlo oprezna i jako paziti da neki rad ili nekog s kim sam surađivala ne ispustim, a čini mi se da ih ne mogu sve niti nabrojati jer je bilo previše toga. Ima dosta radova u Bosni Srebrenoj kao i u Mostarskoj biskupiji. Neki su pokretni, a dio je vezan uz prostor u kojem se nalazi. Možda ipak više imam pokretnih malih mozaika. Može zvučati neobično, čak i ne znam u kojim su sve crkvama jer su premještani. To sam dobivala na temelju spomenutih poznanstva. Bile to za mene prilike koje su dolazile jedna za drugom, ništa nije planirano.

Poznati su mi Vaši radovi koji su nastali u suradnji s franjevcima provincije Bosne Srebrene, primjerice u Rami ili u Drijenči.

Vrlo je pronicavo pisao fra Mirko Jozić:

Mozaici Blaženke Salavarda u prvom se redu odlikuju snažnim koloritom i sigurnom kompozicijom. U kolorističkom vidu ovdje se ne radi o odnosu ploha, što bismo kod mozaika, možda, očekivali, nego o ‘harmoniji ritmova’ koji struje posred samih ploha, u njima se međusobno prepliću i na taj ih način povezuju u više sinteze. Ritmovi započinju uvijek u nekom ne baš lako prepoznatljivom izvorištu i potom se kreću u razigranim turbulencijama koje sliče vodopadu (Rođenje Kristovo, 1995.) ili isparavanju tla nakon kiše (Dođite k meni, maleni, 1996.), ili silovitom kretanju nabujalog potoka (Isus s djecom, 1995.), ili nicanju (Dođite k meni, umorni! 1996.), ili smiraju (Susret na putu u Emaus, 1996.). Nastao iz pokreta mozaik je ovdje ostao kretanje. U kompozicijom vidu svaki je mozaik građen oko Krista kao središnjeg lika, a njegovo je mjesto istaknuto i drugim sredstvima: veličinom lika, bojom, ritmom. Stječe se dojam da je i kompozicija premda je uvijek na neki način također projicirana izvana u djelo, zapravo zajedno s djelom izrasla i ujedno u nj urasla. Upravo po sraslosti kompozicije i geneze u ‘razigranu harmoniju ritmova’, Salavardini se mozaici koloristički približavaju uljima na platnu.

Spomenula sam Ramu, zanima me kakvo značenje ima Rama u Vašem profesionalnom životu (u kontekstu narudžbi), ali i kao nadahnuće?

Rama je predivan kraj i stjecajem okolnosti upoznala sam neke entuzijaste iz tog kraja. Istaknula bih Ramljaka Božu Mišuru. Na njegovu preporuku su mi svećenici iz Rame dali važne prilike i zato tamo ima dosta mojih mozaika. Više „pokretnih“, nego fiksiranih. Oni su mi značajni jer sam ih ostvarila na početku karijere. To mi je dalo nekakvo samopouzdanje i iskustvo. Čini mi se da ti mozaici premda su rađeni na početku nisu ništa lošiji od ovih sada. Možda su neki i bolji.

Što je za Vas bio najveći slikarski izazov općenito u smislu tehnike, prostora u kojem ste radili, ili pak vremena koji su se nametnuli kao radni uvjeti?

Recimo, problem je kod tih mozaika što oni nisu u skladu s ovim vremenom. I zato uvijek imam „problem“ kada radim tu sporu tehniku, a kao da sam „na trkama”. To mi jako smeta i to mi je uvijek izazov i problem kako uopće to stići u vremenskim ograničenjima, a da ne trpi rezultat. Nema smisla ići brže nego što rad zahtijeva. Inače, svaka likovna tema je novi izazov. Najvažniji izazov kroz sve to čime se bavimo, kao i kod svakog čovjeka koji se bilo čime bavi, jest pronaći samog sebe i poručiti nešto što čovjek ima izreći. Praktički, i to je samo medij.

U tom kontekstu možemo se dotaknuti spomenute Vaše narudžbe koju ste realizirali nedavno, Puta križa u Sesvetskoj Sopnici. Možete li kazati koliko vam je za taj Put križa trebalo vremena?

Dosta sporo sam radila, iako sam mogla i brže zato što su formati dosta mali. Ima puno sitnih detalja, a pri tome čovjek proživljava sve to. Zato se na trenutke osjeća pomalo umoran. Mislim da sam fizički četiri mjeseca slagala te kamenčiće. Prije toga je bila duga priprema. Naime, moraju se posložiti skice i to četrnaest u nizu koje funkcioniraju, zatim slijedi narudžba materijala i druge tehničke pripreme. Tako da se praktički bez pola godine to ne može napraviti.

Isus uzima križ

Vaši radovi se odlikuju jakim koritom. Koliko vam je boja sveukupno u likovnosti važna?

Kod ove tehnike murano stakla s kojom radim boje su već žive same po sebi i ljudi koji rade s njima imaju najveći problem kako te boje ugasiti jer su prejaki pigmenti. Puno je lakše raditi u prirodnom kamenu jer imate manju mogućnost pogriješiti, napraviti neki prejak ili „sirov” kontrast, a ovdje je to baš dosta zahtjevno. Dovoljno da stavite na primjer jednu kockicu crvene da vam razori cijeli sistem. Ipak, dosta sam se u tome izverzirala tako da znam to, mogu to sad reći bez neke skromnosti.

Ecce Homo

Možete li približiti svoj odnos prema nekim specifičnim bojama. Ponekad se zamjećuje da su neki intenziteti snažnije naglašeni ili dominantniji, dok su nekad manje. Ponegdje su više naglašene plave boje, nekad ljubičaste, nekad žute.

Svaka boja nešto izražava. Otprilike to se zna već u znanosti o bojama što koja predstavlja. Tako da je plava uvijek duhovnost, ljubičasta mistika, crvena predstavlja snagu, strast i mučeništvo…Tim baratam znajući i po osjećaju. Naginjem tim plavim, priznajem.

Koju ulogu mislite da ima sakralna likovna umjetnost za kršćane danas? Koliko se nastoji oko toga da joj bude omogućeno da bude svojevrsni vizualni „posrednik“ s razinama „više” (transcendentalne) stvarnosti?

U najmanju ruku obogaćuje sakralni prostor, a u idealnom smislu tumači i uvodi nas u jedan svijet koji nije verbalan, koji je više transcendentan. Znači, to bi bilo optimalno. Tako da tko to uspije postići on je dosta pomogao i vjernicima da se koncentriraju, da se užive u meditaciju i molitvu. Primijetila sam u crkvi u Studencima kako oči vjernika uvijek bježe na te slike. Jednom sam pratila kako promatraju moje mozaike. Jedan gospodin je rekao: „Ma gledao sam u to, a ne znam ni sam zašto.” Stajala sam malo iza njega. Da, to je bio događaj iz crkve u Studencima. Te slike, naročito mozaici, koji su jako vibrantni, zbog tog titranja uvlače gledatelja ili vjernika u jedan meditativni prostor. Tako je i mozaik uspješan mozaik ako nema nešto u sebi odbojno što iritira. Kod sakralnih slika važan je svaki detalj. Morate uvijek paziti na simboliku i da se ne potkrade nešto, moguće sasvim nesvjesno ili slučajno nešto što ne biste željeli, što bi moglo djelovati na vjernika ili promatrača na negativan način.

Navikava li se čovjek prelako na dopadljive prezentacije duhovnih tema?

Čini mi se da je to sve manje jer današnjem čovjeku se mijenja i ukus i njegovi su kriteriji sasvim drukčiji nego prije. Praktički on traži sad više nekakve poluapstraktne motive nego prije. Iako i danas ljudi žele figurativno i strogo crtana dopadljiva lica, ali ta dopadljivost je opasna jer se potroši brzo. Nešto zna biti efektno i dopadljivo na prvi dojam, a za mjesec dana već postaje jako dosadno. Znači ne ostavlja prostor imaginaciji praktički ako je svaki detalj definiran, a ljudima je to uglavnom potrebno. Dakle, kad promatram prikaz mora imati taj prostor baš za vlastitu imaginaciju.

Pad pod križem III

Vaš je rad temeljen na predmetnom, odnosno n figurativnom, „prikazivačkom“ slikarstvu?

Imam ranijih radova s apstraktnim odlikama… To su vrste struktura kolaža. Izložila sam to samo jednom kad sam završila akademiju galeriju Vladimir Nazor i mislila sam uvijek kako ću to nastaviti raditi. Međutim, nisam nastavila u tolikoj mjeri koliko sam željela jer su mi mozaici „odvukli“ u drugom smjeru i uzimaju vremena. To mi je jedino žao što nisam neke druge stvari stigla jer sam bila previše posvećena mozaicima.

Kako je biti žena slikarica u ovom našem trenutku, dakle vremenu i prostoru i kako je biti žena slikarica upravo ovakvih tema i motiva?

Ovaj posao zahtijeva dosta odricanja i samotnjačkog života. Tu nastaje problem. Ne mogu govoriti kako je ženama koje imaju obiteljsko iskustvo jer ga ja nemam. Moj život je više ovako samotnjački i na neki način monaški. Nije jednostavno. Mogu misliti kako je mojim kolegicama koje imaju obitelj. Iako je nekad i lakše kad imate obitelj jer ovako  sve morate sami napraviti, tako da ne znam. To je „dvosjekli mač“. Za ovo zanimanje bez samotnjaštva nema pravog posla. Kad sam više okružena ljudima, ako nisam dovoljno sama, naprosto ne funkcioniram, a da ne govorim da se ne mogu koncentrirati na taj posao koji radim. Zatim ima još jedna činjenica, veća je sumnja recimo da možete realizirati neki veći projekt ako ste žena. Mislim, ja sam se donekle uspjela za to izboriti jer nisam dopuštala da me se podcjenjuje, ali još uvijek ima toga. To je „normalno“. Ne uzimam to kao veliko zlo. Jednostavno, ljudi se čude: „Kako si ti uspjela to napraviti?” A znam misliti: “Zašto bi to bilo čudno? Pa izvolite i vi.” Ljudi općenito, a onda i žene često nisu dovoljno ustrajni.

Emisiju u kojoj je gostovala slikarica Blaženka Salavarda možete poslušati ovdje: