S. Mihovila iz Družbe Kćeri Božje ljubavi u zagrebačkoj katedrali služi kao sakristanka već 50 godina, a u razgovoru ističe kako joj je čast što, upravo u Stepinčevoj katedrali, toliko dugo služi Bogu i ljudima.

Rođena je 7. siječnja 1947. u katoličkoj obitelji Mile i Ike u mjestu i župi Rodaljice kod Benkovca u Zadarskoj nadbiskupiji. 1963. godine, kao 16-godišnja djevojka pošla je u samostan u Brezovici kraj Zagreba, a s još 12 djevojaka živjela je u prostoru na župnom dvoru koje im je na raspolaganje dao tadašnji župnik u Brezovici Adolf Dušić, rođeni brat provincijalke s. Franciske Dušić.

Dekret za sakristanku u zagrebačkoj prvostolnici s. Mihovila dobila je 28. kolovoza 1969., devet godina nakon Stepinčeve smrti, u vrijeme kada je kardinal Šeper odlazio iz Zagreba u Rim, a biskup Franjo Kuharić postao apostolskim upraviteljem Zagrebačke nadbiskupije. Sestra se prisjeća toga, kako kaže, komunističkog doba u kojem se, bez obzira na to, puno ljudi molilo Stepincu:

Stepinac i Kuharić

“U katedrali na Stepinčevom grobu puno sam toga doživjela (…) Mnogo toga se radilo na njegovom grobu. Ljudi su ga sve više štovali i  dolazili na njegov grob. Također je bilo mnogo zahvalnica na grobu od ljudi koji su tamo molili, a čije su molitve uslišane. Zahvalnice koje su tamo dugo stajale pohranile smo u muzej. Naravno, bilo je i protivnika”, navodi sestra Mihovila, ali potvrđuje da su ljudi, bez obzira na komentare vojnika i onih koji nisu razumjeli praksu molitve, sve više molili i sve više štovali Stepinca.

Niz godina bila je u blizini danas sluge Božjega, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, kojega nosi u najljepšoj uspomeni: “Jako mi je u sjećanju ostala njegova jednostavnost i njegova pobožnost. Mi sestre tada smo živjele u nadbiskupskom dvoru, kat ispod njega. Ujutro bismo ustajale i išle obavljati razmatranje u katedralu. Čim bismo otvorile katedralu, on je dolazio odmah nakon nas. Došao bi rano ujutro i kod Stepinčeva groba bi, na koljenima, molio i razmatrao sve do početka mise”, sjeća se s. Mihovila kardinala Kuharića kojega ponajviše opisuje atributima ‘jednostavan’ i ‘molitelj’. Sestra smatra da bi mogao biti beatificiran jer je bio svetac života poput Stepinca, ali i branitelj Stepinca i istine.

Danas sestra jako dobro surađuje i s kardinalom Josipom Bozanićem za čije je uvrštenje u Kardinalski zbor, primjerice, 2003. godine ukrašavala katedralu.

Susreti s Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI.

S. Mihovila je također bila glavna sakristanka za vrijeme dva pohoda pape Ivana Pavla II. Zagrebu, ali i pape Benedikta XVI. 2011. godine. “Ne može se opisati kakav je to doživljaj susreti se s Papom”, rekla je o susretu s papom Ivanom Pavlom II. 1994. Na susretu pak u Mariji Bistrici cijelu je noć, sa susestrama, pripremala sakristiju za biskupe te se rado prisjeća kako ju je postulator preč. Juraj Batelja uputio na pričest kod Svetoga Oca. Za vrijeme pohoda Benedikta XVI. 2011. također je cijelu noć neumorno radila na Hipodromu gdje se pripremalo sve za papu te se i tih trenutaka sjeća kao neopisivo lijepih, bez obzira što je, recimo, mnogo vremena, s ostalima, provela na uklanjanju napadale kiše i blata ispred sakristije.

Govoreći o svojoj službi, sestra Mihovila nam je objasnila kako se s ostale tri susestre brine za crkvena odijela i misnice te kako surađuje sa sestrom Linom Plukavec iz Riznice zagrebačke katedrale iz koje se, za najsvečanija liturgijska slavlja, uzimaju misnice, dalmatike, kaleži i misali.

Uvijek prisutna za ljude

Ipak, najbitnije u njenom poslu je – osim susreta s biskupima, svećenicima i bogoslovima – susret s ljudima. “Dolaze i obraćaju nam se mnogi ljudi, vrlo često mladi. Žele da ih saslušamo i kažemo koju riječ da im pomogne. Mnogi ljudi, kada vide sestru, traže razgovor i često nam se obraćaju u sakristiji. Da bih im bolje znala pomoći, završila sam dvije godine Katehetskog instituta.”

S. Mihovila potvrdila nam je i da svoju Družbu doživljava kao svoju drugu obitelj, a katedralu kao drugi dom te navodi da je pripremljena za svoj posao od novicijata i da voli to raditi. Također ima želju drugim sestrama prenijeti svoje znanje, ali i radost s kojom sve to radi. Naš je susret zaključila riječima: “Sve u Božje ruke!”