Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua gostovao je u ponedjeljak, 15. srpnja, na Radiopostaji Mir u Međugorju, a u razgovoru s Velimirom Begićem osvrnuo se na fenomen Međugorja, pobožnost Hrvata i izazovima današnje Crkve, donosi portal Mir Međugorje.

O Međugorju

“Ne sjećam se točno kada sam prvi put čuo za Međugorje, ali sam još bio bogoslov na studiju teologije. Kada sam postao svećenik 1984. godine neki župljani su došli ovdje, a kada su se vratili u Italiju svi su o Međugorju govorili s oduševljenjem i to su bili moji prvi doticaji s Međugorjem”, rekao je mons. Lingua te dodao: “Dojmila me se pučka pobožnost, to je pobožnost koju sam malo poznavao, procesije, štovanje svetaca i ljubav prema Gospi”.

O Crkvi u Hrvata

Iako nije očekivao dolazak u Hrvatsku, dok je 2019. vršio službu apostolskog nuncija na Kubi, živa Crkva koju je susreo u Hrvata nadišla je, kako kaže, njegova očekivanja. “Dolazim iz Italije, koja je zemlja bliska Hrvatskoj, ali dolazim iz regije Piemonte, koja je blizu Francuske i za nas je ići u inozemstvo značilo ići u Francusku, upoznati Francusku… Nisam očekivao ništa, ništa nisam poznavao. Sve je nadišlo moja očekivanja jer sam našao živu Crkvu, zauzetu Crkvu s mnogo aktivnosti i to me se jako dojmilo. S te točke gledišta nisam očekivao jednu zemlju s takvom pobožnošću, s tako živim katoličanstvom”, rekao je nadbiskup.

Vidim obitelji koje zajedno sudjeluju na svetoj misi. To me se dojmilo. U svojim prvim susretima u crkvama, sjećam se jednog oca koji se zaustavio sa svojim sinom kako bi ga naučio znak križa. Dojmila me se pučka pobožnost, to je pobožnost koju sam malo poznavao, procesije, štovanje svetaca, ljubav prema Gospi… To su stvari koje su me se dojmile, način na koji ljudi odgovaraju na te oblike pučke pobožnost.

O aktualnim izazovima u društvu

“Globaliziraju se i pozitivni i negativni aspekti. Ono što mislim je da se ne trebamo alarmirati pred tim fenomenima nego trebamo nastojati prihvatiti taj izazov. Od početka Crkva je bila identificirana kao duša svijeta, stoga govoriti o konzervatizmu može biti opasno, jer može proizvesti činjenicu da se zatvorimo, ali ako Crkva želi biti duša svijeta treba se otvoriti, prihvatiti izazove koji dolaze iz svijeta preko Evanđelja. To je veliki izazov za današnju Crkvu – pokazati radost i ljepotu da smo kršćani, ne zatvoriti se da bi sačuvali naš vrt, naš omeđeni prostor nego imati hrabrost da navijestimo i svjedočimo Krista, nadasve preko radosti, kao što kaže papa Franjo u svojoj prvoj enciklici Evangelii Gaudium radost, moramo biti oni koji privlače, ne trebamo ništa štititi nego trebamo biti privlačni. Papa Benedikt XVI. uvijek je govorio da se Crkva širi po privlačnosti, ne zbog prozelitizma. Crkva privlači kada smo mi privlačni i kada u evanđelju nalazimo izvor naše radosti”, objasnio je nadbiskup.

O mandatu u Hrvatskoj

Kako se za vrijeme petogodišnjeg mandata nuncija Lingue u Hrvatskoj izmijenio veliki broj biskupa, komentirao je i zahtjevnost zadaća nuncija:

“Trebam reći da sam naišao na veliku suradnju. Trebamo se konzultirati da bismo u Rimu prezentirali listu kandidata svaki put kada je upražnjena biskupska stolica, ali smo na kraju sluge beskorisne. Bio sam pomognut suradnjom svećenika i biskupa. U temelju mi napravimo jedan posao koji prezentiramo u Rimu, svjesni da smo sluge beskorisne, jer smo svjesni da ne odlučujemo mi. Na kraju, papa je taj koji bira kandidate koje smo mi proučavali i koje smo mu prezentirali”.

O kanonizaciji blaženog kardinala Alojzija Stepinca

“Prvu nedjelju mog boravka u Hrvatskoj želio sam hodočastiti pješice iz nuncijature u katedralu, to je možda pola sata, ništa posebno, ali sam tako želio posjetiti katedralu, pomoliti se i pokazati jedan čin pobožnosti blaženiku. Kada sam kleknuo pred njegov grob, pitao sam ga kao da sam razgovarao s njim, rekao sam: Znaš, svi čekaju nešto za proglašenje tvoje svetosti, što mogu učiniti? U sebi sam osjetio jedan glas, koji kao da mi je odgovorio: Zašto se brineš za moju svetost? Brini za svoju!”

“Za mene je to bila snažna poruka. Shvatio sam da to nije vrijedilo samo za mene, nego za cijeli hrvatski narod. Najvažnija stvar, ono što je u Stepinčevu srcu, je ne da on bude svet nego da narod postane svet. To je način da ga slijedimo, da živimo njegov život… U protivnom ćemo imati jedan lijepi kip u svim crkvama, ali to nije ono što on očekuje. On očekuje svetost naroda, zaključio je mons. Lingua.

Vidim hrvatski narod, kao i mnoge druge kršćanske narode, kao narod u vjerničkom hodu. Važno je hoditi. I to fizički vidim u toj želji, u sudjelovanju u hodočašćima koja su vrlo česta i ponekad vrlo zahtjevna… Kao što sam već rekao, čovjek vidi vanjštinu, a samo Bog vidi nutrinu i srce.

O Hrvatima i krijepostima

“Ima još jedna krijepost, koja je posebno očita, a to je velikodušnost. Uvijek sam bio iznenađen velikodušnošću, načinom kojim izražavaju da nisi beznačajan… Preko nekog malog dara u prigodi imendana, u prigodi rođendana, u mnogim prigodama daruju ti dar i za mene je to znak velikodušnosti, a to je i znak: Ti si za mene važan! To me se jako dojmilo”, nadodao je nadbiskup.