Učenici zagrebačke Osnovne škole Miroslava Krleže, uz pomoć svojih učitelja, proveli su hvalevrijednu humanitarnu akciju za grad heroj. U zagrebačkom franjevačkom samostanu na Kaptolu snimili smo razgovor, koji je emitiran u emisiji Školski sandučić, s vjeroučiteljem ove škole fra Sinišom Pucićem i učenicima Mihaelom Galinec i Ivanom Zlatarom. Oni su, u sklopu terenske nastave, isporučili prikupljenu humanitarnu pomoć franjevcima u gradu Vukovaru.
U školi ste proveli humanitarnu akciju za Vukovar. O kakvoj je akciji riječ fra Siniša?
Mi djelatnici i učenici OŠ Miroslava Krleže u Zagrebu htjeli smo u ovo vrijeme dati nešto više od jedne upaljene svijeće ili jednog prisjećanja gradu heroju. Htjeli smo učiniti nešto za one, kako volim reči, istinske heroje a to su njegovi žitelji, oni koji su ostali i na zgarištima kuća podigli grad i u ovom teškom vremenu besparice žive u njemu i vole ga. Pa kako u gradu Vukovaru sigurno ima puno onih koji oskudijevaju i s hranom i higijenskim potrepštinama, s onime što mi kao ljudi možemo darovati od sebe, htjeli smo, ne po prvi put, za Vukovar učiniti jednu akciju prikupljanja onog najpotrebnijeg. Tako smo, zahvaljujući našoj ravnateljici koja uvijek prepozna ovakvu inicijativu i vjeroučiteljici koja nas je podsjetila da se ponovno aktiviramo s obzirom da su naši osmaši trebali ići u Vukovar u sklopu svog redovitog odlaska predviđenog državnim programom, potaknuli učitelje i učenike da svatko od kuće donese bar jedan proizvod hrane ili higijene i prikupili prije njihovog odlaska u Vukovar otprilike 11 – 12 kutija hrane, svega onoga što vjerujem da će pomoći ljudima u potrebi koji žive u Vukovaru.
Kad je akcija prikupljanja započela i do kad je trajala?
Mi smo vrlo brzo to odradili. U petak je krenula obavijest po školi, u ponedjeljak po dolasku u školu učenici su na ulasku predali svoje donacije, svoje namirnice koje su donijeli. Tu je bilo svega od jednog sapunčića do jedne vreće svega i svačega. Doista od srca zahvaljujem istinski i roditeljima koji su pokazali tu dobrotu i nesebičnost za Vukovar. Već u utorak rano ujutro sve prikupljeno bilo je u autobusu a u srijedu su naši učenici to isporučili župnom caritasu župe Sv. Filipa i Jakova koju naši franjevci u Vukovaru vode. Župnik fra Ivica Jagodić je namirnice preuzeo, a učenici su mogli vidjeti gdje se hrana skladišti. U ovo vrijeme sada polako obitelji koje su u potrebi i tamo na brizi našim franjevcima dolaze po koji paket hrane za njihovu tešku životnu svakodnevicu kako bi im se na neki način olakšalo.
Bili ste na terenskoj nastavi i usput ste učinili dobro djelo. Ivane i Mihaela u čemu ste sve sudjelovali?
Sudjelovao sam u pakiranju hrane, nosio sam je u autobus i po dolasku u Vukovar iznosio namirnice iz autobusa.
Nisam sudjelovala u pakiranju hrane ali sam donijela nešto što sam imala od namirnica – hranu i osnovne potrepštine i nadam se da će im to pomoći.
Što se sve prikupljalo?
Tjestenina, mesni naresci, paštete, slatkiši, papirnate maramice, wc papir, majice i igračke za djecu.
Je li to bio vaš prvi posjet Vukovaru i kako je bio zamišljen?
To je bio moj prvi odlazak u Vukovar. Bili smo na predavanjima, obišli smo grad, Vodotoranj, masovnu grobnicu Ovčaru, Bolnicu.

Kakav je Vukovar kao grad?
Grad je jako lijep. Osjeća se da je bio rat tamo i vidi se. Ali ja sam se tamo osjećala isto kao u Zagrebu, sigurno kao da sam doma, i grad mi se jako sviđa. Posjetili smo Trpinjsku cestu i Memorijalni centar.
Jeste li susreli Vukovarce?
Nije baš bilo puno vremena za šetnju pješice po gradu.
Ja sam vidjela Vukovarce. Nisam baš vidjela djecu ali sam vidjela više starijih i osoba srednjih godina. Nisam imala prilike razgovarati s njima.
Kako ste se osjećali kad ste hranu prikupljali a kako kad ste je isporučili?
Osjećaj je odličan, vidjela se radost na licima kad smo predavali hranu.
U početku svi donesemo namirnice da pomognemo, ne možda s tako velikom srećom, ali kad smo došli u grad tamo se osjetilo da smo svi bili sretni jer smo vidjeli grad i ljude i znali smo da će im to što smo donijeli pomoći.
Učenici nisu imali baš previše prilike prošetati po Vukovaru pa vas molimo, fra Siniša, da nam dočarate Vukovar kao grad, grad heroj u kojem su ostavljeni tragovi na dušama i srcima ljudi.
Vjerujem da tamo gdje je velika patnja, velika bol, tamo Gospodin obiluje sa svojom milošću i daje jedan mir koji se ne može riječima opisati. Dovoljno je prošetati i biti tamo, udahnuti onaj zrak gdje je svaka stopa blagoslovljena jer je natopljena krvlju onih nevinih, naše braće i sestara ovoga naroda koji su jednostavno živjeli tu ljubav prema svome gradu, prema svojoj domovini i prema svojoj obitelji. Raduju me odlasci mladih ljudi, naših osmaša, da nose s ljubavlju i ponosom svoju Domovinu Hrvatsku u srcu i da im nikad ne ponestane zahvaljivanja za žrtvu onih koji bi bili možda evo vršnjaci njihovih očeva, koji bi također imali svoje obitelji i koji bi se radovali svojoj djeci i njihovim uspjesima u životu. Ali ljubav ih je odvela na bolje mjesto, sad su s Gospodinom. Ono što mi možemo učiniti za taj grad i te ljude je brinuti se za one koji su ostali tamo.

Nadam se da će i svi oni koji odlaze u Vukovar, ovih dana osobito kad se posebno sjećamo žrtve grada Vukovara, ne doći samo prošetati u jednoj koloni i otići zapaliti svijeću na groblju, ne samo pomoliti se, nego pogledajmo malo oko sebe na način da vidimo te ljude koji su ostali tamo, tko nam tamo živi. Vukovar nije nikad ni bio, niti će biti, zgrade koje su porušene i koje su obnovljene. Vukovar su ljudi pa imajmo oči za Vukovarce, posebno za one u potrebi a takvih je jako puno.

Kako je rekla Mihaela, malo je djece, malo je mladih, mnogo Vukovaraca je napustilo svoj grad, mnogi se nakon rata nisu vratili. Mi koji živimo u Zagrebu i ostatku Hrvatske svojom ljubavlju, svojim nedopuštanjem da zaboravimo ono što je bilo, bez da mrzimo, već da se doista trudimo oprostiti, ali nemojmo preskočiti one koji svakodnevno svojim životom, svojim ostankom u gradu heroju žive i dalje tu ljubav prema svome Vukovaru, prema svojoj Hrvatskoj. Kad dobijem priliku otići u Vukovar znam da ću se vratiti srca velika, puno veća nego što sad imam, jer me Vukovar i Vukovarci doista oplemene i obogate.
Što ste ponijeli u srcu iz Vukovara?
Sreću, radost i ljepotu toga grada, a malo po strani žalost i tugu zbog svih pokojnih i branitelja koji su branili Vukovar.
Ja sam ponijela veliko suosjećanje jer mi je stvarno žao da se tako nešto moralo dogoditi. Ali s druge strane ponijela sam i sreću jer sam se osjećala sigurno i grad mi se jako svidio. Znam što se tamo dogodilo ali znam da se to neće zaboraviti i da Vukovarci neće odustati od obnove grada jer je to bio i ostao njihov dom i oni će se kad tad vratiti i taj grad će opet zablistati.
Jeste li kada razmišljali o onoj Isusovoj rečenici da nema veće ljubavi od one da netko da život za svoje prijatelje, o braniteljima koji su dali život za svoju Domovinu, za sve nas?
U svakom slučaju to je časno od njih da su prihvatili tu činjenicu da ako odu tamo najvjerojatnije se od tamo neće vratiti, da će dati život za Hrvatsku i grad Vukovar. Sve ovo nas treba naučiti da ne trebamo mrziti ljude koji su napali Vukovar i Hrvatsku nego nas to mora podsjećati da se to više nikad ne dogodi.
Neki čak kažu da je to ravno Isusovoj muci. Ja ne znam. Ali ostaviti sve svoje, svjesno otići tamo i znati da je velika vjerojatnost da ćete poginuti ali boriti se za nešto što je naše – tu se stvarno primjećuje ljubav prema Domovini, tome gradu i cijeloj Hrvatskoj i svim ljudima nebitno koje su nacionalnosti. Znači da su stvarno voljeli svoj kraj i da su stvarno bili ispunjeni ljubavlju prema Domovini i nisu htjeli ostaviti da ostane kao što je bilo prije dvadeset i osam godina nego su se borili da mi danas možemo biti slobodni i živjeti u Hrvatskoj koju danas imamo.
I sad me mnoge emocije prolaze kad se toga sjetim iako sam bio dijete, kao sad Mihaela i Ivan, kad se to događalo ’91.

Raduje me što mi je Gospodin dao tu milost da upoznam istinske heroje čiji su muževi, sinovi i djeca bili ti koji su sada negdje u masovnim grobnicama, za čije se grobove ne zna ili su pak njihove kosti skupljene i položene u zemlju, čekaju uskrsnuće i obvezuju nas da ne zaboravimo onaj glas Siniše Glavaševića koji kaže u svojoj pjesmi ‘Grad to ste vi’, malo ću parafrazirati, obnovit ćemo i te parkove i te zgrade ali ako svi mi odemo nemamo više Vukovara, nemamo Hrvatske ako je napustimo zbog nekakvog boljeg života u inozemstvu. Dakle, tko će ostati ako mi odemo? To pitanje me uvijek proganja i sad kao fratra i prije me proganjalo kao vjernika laika. Onda kad je teško treba ostati i to su branitelji pokazali što je Ivan lijepo rekao, mogli su izbjeći to sve skupa i pobjeći u inozemstvo ili jednostavno ne otići u sigurnu smrt. Htio bih apostrofirati ono što je Isus na križu učinio a to je da je oprostio onima koji su ga razapeli, koji su ga ubili. Mi smo ovdje slobodni ljudi, ali tu ranu u našem srcu koju je ovaj narod proživio, pa onda i mi s njime, trebamo jednostavno pretočiti u ljubav prema svakom čovjeku, ljubav koja gradi, koja će obnoviti Hrvatsku, koja će obnoviti Vukovar, koja će obnoviti naše živote da budemo sretni ljudi, da ne živimo kao prosječni, kao oni koji zanovijetaju, kukaju, koji ništa ne čine da bi se nešto lijepo učinilo, promijenilo, nego evo kao naši osmaši koji su razveselili Vukovarce sa nekoliko stotina kila hrane. U tim paketima koje su sakupili i donijeli u Vukovar velikim slovima piše ‘ljubav’, ljubav koju svi možemo dati.

U ponedjeljak, dan prije odlaska, stizale su u razno raznim vrećicama, kutijama, namirnice, koje smo mi nekako odvojili, sortirali hranu na jednu stranu, higijenske potrepštine na drugu, pa onda od te hrane odvojili konzerve, slatkiše. Zapakirali smo sve u manje i veće kartonske kutije kako bi to bilo spremno za utorak. Ponio sam neke vrećice iz škole idućeg dana koje su oni sa zakašnjenjem predali, ali nikad nije kasno. Prvom prilikom odnijet ćemo u Vukovar na isto mjesto. Nismo na vagu stavili ali bilo je sigurno 12-13 zapakiranih kartonskih kutija dupkom punih trajnih namirnica i higijenskih potrepština. Nije još Božić, ali ne treba sve biti za Božić, neka Božić i radost na licima Vukovaraca zbog pomoći djece iz OŠ Miroslava Krleže doista bude i ovih dana. Vratimo im tu nadu kada ćemo prošetati Vukovarom i otići iz tog grada oni će ostati, pa neka imaju nešto, mi franjevci kažemo ‘za brata magarca’ za naše tijelo. Neka im to bude naš dar, najmanje u obliku hrane, više iz našeg srca.Ono što im time želimo poručiti je da smo uz njih, da ih ne napuštamo i vjerujem da će ovakvih akcija biti još jako puno.