Zagrebačka biskupija utemeljena je 1094. poveljom ugarskog kralja Ladislava koji je tim potezom želio učvrstiti svoju novostečenu vlast nad Posavskom Hrvatskom. Novoosnovana dijeceza podvrgnuta je prvo nadbiskupiji u Ostrogonu, a zatim Kaločkoj nadbiskupiji. Još od 13. st. zagrebački biskupi nastoje da se zagrebačka biskupija uzdigne u nadbiskupiju i tako izuzme iz ugarske crkvene hijerarhije. Sve do sredine 19. stoljeća to su sprečavale razne političke zavrzlame, piše Povijest.hr.

Pitanje se ponovo aktualizira za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda kada o tom pitanju urgira Hrvatski sabor, kojim je predsjedao zagrebački biskup Juraj Haulik u svojstvu banskog namjesnika.

Nakon što su 1848. prekinuti državnopravni odnosi između Hrvatske i Ugarske ban Jelačić osobno u Beču traži osnivanje Zagrebačke nadbiskupije. Napokon je 12. kolovoza 1850. car Franjo Josip potpisao odredbu kojom se Zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta Stolica je odgađala konačno rješenje još dvije godine.

Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade te konačnom zauzimanju papinskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je riješio papa Pio IX. koji je 11. prosinca 1852. izdao bulu Ubi primum placuit kojom je uzdignuo Zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije i odredio da grad Zagreb, odnosno crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njezinim sjedištem.

Novoj su Zagrebačkoj nadbiskupiji kao metropoliji podložne bile biskupije u Đakovu (Bosansko-srijemska biskupija), Senju (Senjsko-modruška biskupija) i Križevcima (Grkokatolička biskupija).

Papinski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. svibnja 1853. u zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika.