Vrtić je tada pohađao kod časnih sestara Službenica milosrđa (Ančela) u Zagrebu, te se s posebnom toplinom i danas sjeća svog djetinjstva, kada su on i njegovi vršnjaci, obučeni u narodne nošnje, sudjelovali na Misama, ali i procesijama prigodom proslave Gospe od Kamenitih Vrata.
„Te je Mise i procesije svake godine predvodio upravo kardinal Franjo. Osim što mi je tada, kao predškolskom djetetu, misa, moram priznati, predugo trajala, u sjećanju mi je posebno ostao hod Ilicom, uspinjanje po Mesničkoj ulici, do Trga svetoga Marka te mnoštvo naroda koji se radovao Gospi i Kardinalu koji ih je redom blagoslivljao, upućujući svima svoj jedinstveni osmijeh“, prisjeća se svojih prvih susreta s kardinalom Kuharićem, velečasni Hačko.
Uz misno slavlje u crkvi sv. Nikole Tavelića na Kustošiji, u vrijeme kada je tek kretao u osnovnu školu veže ga sjećanje na drugi susret s Kardinalom Franjom. Sa svojim je roditeljima tada, prisjeća se, uspio pronaći ono posebno mjesto, tik uz ambon i svetohranište, s kojega je jasno mogao vidjeti i pratiti Kardinala kako propovijeda. Danas, s odmakom od nekoliko desetljeća, zaključuje da Franjo Kuharić, tijekom čitavog svog života, nikada nije bio ‘protiv’ nekoga ili nečega, nego se uvijek borio ‘za’ – za vjeru, za nadu, za ljubav, za pravednost i za mir – i to prema svima i prema svakome!“
U vrijeme kada je bio nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić je imao samo tri želje: slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, posjet Svetoga Oca crkvi u Hrvata u zemlji Hrvata, te proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca.
„U vrijeme kada je bio nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić je imao samo tri želje: slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, posjet Svetoga Oca crkvi u Hrvata u zemlji Hrvata, te proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Bogu hvala, sve tri želje su mu se ostvarile, ali i on sâm se trudio da te želje ne ostanu tek izrečene dobre namjere, nego da postanu stvarnost, čiji smo mi danas baštinici“, kaže naš sugovornik dodajući kako je Kardinal Kuharić beatifikaciju, kao i slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku te posjet Svetoga Oca, gledao samo kao Božji dar.
Bio je 13. dijete u obitelji
Franjo Kuharić potječe iz vrlo brojne obitelji. Rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, kraj Jastrebarskog, a majci Ani i ocu Ivanu bio je trinaesto i najmlađe dijete. Odmah drugi dan nakon što je došao na svijet, kršten je u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Siksta, pape i mučenika.
Mali je Franjo izrastao u dobrog, ali živahnog dječaka koji je, dok je njegova majka obavljala svoje pobožnosti kod oltara, skakutao po crkvi. No, bez obzira na njegov nemirni, dječji duh, tadašnji župnik Stjepan Mlinarić smatrao je da, zbog svojih sklonosti i duhovnih sposobnosti, Franjo treba poći za svećenika. No, po riječima jednog od njegove braće, na konačnu odluku da izabere upravo svećeničko zvanje, najviše je ipak utjecala obiteljska atmosfera u domu Kuharićevih te pobožnost njegovih roditelja.
Nakon što je maturirao kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, Franjo Kuharić je 1945. godine diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a u srpnju iste te godine za svećenika ga je zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac.
Za biskupa ga je, u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964., posvetio nadbiskup Franjo Šeper. Nakon odlaska kardinala Šepera u Rim, 20. kolovoza 1969., Kuharić je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla IV., od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste te godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. imenovao je Franju Kuharića kardinalom.
Svjestan sam da se kardinalskim imenovanjem povećava moja odgovornost i umnažaju brige, ali vjerujem u pomoć Božju i zaštitu Presvete Bogorodice, kojoj se sav povjeravam.
„Svjestan sam da se kardinalskim imenovanjem povećava moja odgovornost i umnažaju brige, ali vjerujem u pomoć Božju i zaštitu Presvete Bogorodice, kojoj se sav povjeravam“, rekao je tada Kuharić.
No, na svoj put prema vrhu skromni Kardinal nije gledao kao na briljantan uspon na hijerarhijskoj ljestvici, jer sve je svoje službe, kako kaže naš sugovornik, uvijek tumačio samo i isključivo kao izraz izvršenja Božje volje.
„Iz svih Kuharićevih nastupnih, govora, homilija, ali i brojnih intervjua, vidljivo je kako se Kardinal posebno divio obitelji te je nebrojeno puta poticao očeve i majke da se ne boje prihvatiti dar novoga života. Gorljivo ih je pozivao da čuvaju taj život i da nikada ne pribjegavaju činu pobačaja. S druge pak strane, koliko god se divio tom božanskom institutu obitelji, Kardinal nikada nije izrazio žaljenje što je on sam postao svećenikom, čime se odrekao roditeljstva – štoviše, kada god bi primio novu službu, rekao bi da se zbog odgovornosti koju ona donosi boji, ali prihvaća Božju volju, te se stavlja pod Gospodinovu i Gospinu zaštitu“, kaže velečasni.
Teške godine
O događajima i godinama u kojima su svećenici bili proganjani, marginalizirani i napadani, Kardinal je, kaže Tomislav Hačko, često govorio prisjećajući se tamnih vremena, ali i progonitelja. Pričao je kako je, kod jednog objeda, pod dojmom tadašnjih tragičnih zbivanja nadbiskup Alojzije Stepinac kazao – ‘Šaljem vas u krvavu kupelj!’ Kardinal je tada bio mlad, oduševljen za Božju stvar te su on i vršnjaci išli bez pogovora kamo ih se slalo. S ponosom je znao reći kako niti jedan njegov kolega ređenik 1945. nije iznevjerio nade koje je u njih tada polagao nadbiskup, dodajući kako su bili spremni dati i život za Evanđelje, za Isusa Krista i za Crkvu.
Ni sam kardinal Kuharić nije bio pošteđen progona, s tim se suočio već kao mlad svećenik.
„Ni sam kardinal Kuharić nije bio pošteđen progona, s tim se suočio već kao mlad svećenik. Naime, nedugo nakon što je, 11. listopada 1946. bio osuđen kardinal Stepinac, Franjo Kuharić je, 22. veljače 1947. godine, preživio pokušaj atentata. Ispričao je kako su ga najprije tražili u kući njegova stana, te su tom prilikom čak i ispalili tri metka u psa njegovih poznanika. Vratili su se potom u kuću gdje je kardinal tada živio, te su napravili kaos – razbili su raspelo, oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu njegovu odjeću, reverendu, odijela i kaput. Kada se poslije tog nemilog događaja vratio u župnu kuću, na stolu ga je dočekao papir na kojem je bila ispisana poruka – ‘Druže pope, makni se što prije jer će te magla pojesti!’.
Nekim čudom OZNA nije znala ono što je znala čitava župa. Znalo se tko je bio glavni izvršitelj, a par godina kasnije kardinal je vjenčao upravo tog čovjeka te mu je tada rekao da zna sve, te da mu sve oprašta“, priča velečasni Hačko. Podsjeća da je Kuharić bio napadnut i godinu dana nakon tog događaja, u Jakovlju, prigodom hodočašća na Mariju Bistricu. No, unatoč svemu što je proživio, Kardinal Franjo Kuharić je ratne 1991. godine Hrvatima poručio:
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom.“
Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu!
U svom je četvrtstoljetnom nadbiskupovanju kardinal Kuharić ipak doživio više lijepih, nego neugodnih trenutaka, a mnogi od njih imaju i povijesnu težinu, poput uspostave neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske. Franjo Kuharić postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije. Povijest će ga pamtiti i kao prvog hrvatskog crkvenog dostojanstvenika koji je, na hrvatskom tlu, ugostio jednog rimskog papu – Ivana Pavla II. No, na popisu najvažnijih datuma u životu Franje Kuharića svakako je 3. listopada 1998.. godine, kada je papa Ivan Pavao II. u svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegova zareditelja i svjedoka vjere, kardinala Alojzija Stepinca. Događaju o kom je sanjao Kuharić je tada nazočio kao umirovljeni nadbiskup.
„Sv. Ivan Pavao II. rekao je kako su glavne točke Alojzijeva kompasa bile vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik te vjernost istini. Upravo nam je sve to ostavio u baštinu i kardinal Franjo Kuharić, jer u svojoj se službi i nadahnjivao primjerom i svjedočanstvom života blaženoga
Alojzija Stepinca, kojemu je već kao bogoslov poručio – Reći ću samo to, da ste nam Vi, dragi naš Natpastiru, pokazali cilj i put do cilja“, kaže velečasni Tomislav Hačko.
Postupak beatifikacije
Kardinal Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine, a njegov se ispraćaj zauvijek urezao u sjećanje našem sugovorniku.
„Bilo je to na samom početku mog srednjoškolskog obrazovanja, pohađao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziji na Šalati, te sam cijeli sprovod i misu pratio iz neposredne blizine oltara. Posebno su me se tog dana dojmile posljednje riječi iz Kardinalove oporuke, koje je citirao tadašnji zagrebački nadbiskup, Josip Bozanić: ‘Smrt je sveti trenutak rađanja za vječnost. Kada budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno. O tome neka se govori, a ne o meni! Samo Bog je istina!’ Tih se riječi iz Oporuke i danas često sjetim, jer upravo je o tom otajstvu i tajni vječnoga života Kardinal rado i često propovijedao“, kaže Tomislav Hačko. Podsjeća i kako je, deset godina nakon smrti Franje Kuharića, kardinal Josip Bozanić, tadašnji zagrebački nadbiskup, najavio pokretanje postupka za njegovu beatifikaciju. Postulatorom je tada imenovan mons. dr. Juraj Batelja, generalni postulator Zagrebačke nadbiskupije, koji je tijekom svih ovih godina, ističe velečasni, marljivo radio te i dalje radi, istražujući život i djelo kardinala Kuharića.
Izvor: Večernji list