Problematika priziva savjesti i moguće poteškoće oko njegove primjene bile su teme emisije Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija, emitirane u petak, 29. studenoga. Povod emisiji bio je medijski napuhan slučaj ljekarnice koja djevojci nije izdala kontracepcijske pilule, a koje bi dovele do abortusa. Povjerenstvo Hrvatske ljekarničke komore ustvrdila je da je ljekarnica postupila prema Kodeksu medicinske etike i deontologije i oslobodila je krivnje.
Državni tajnik Ministarstva zdravstva Željko Plazonić u emisiji je naglasio da priziv savjesti uvijek mora biti omogućen svima koji to žele, ako nije ugrožen ljudski život. Međutim, dodao je da vodstvo medicinske ustanove mora osigurati i osobu koja se ne priziva na savjest, kako bi korisnicima uvijek bila osigurana puna usluga.
Odakle pravo na priziv savjesti?
Predsjednica Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva dr. Ana Planinc Peraica pojasnila je koncept prava na proziv savjesti:
Pravo na priziv savjesti je sastavni dio slobode mišljenja. To je jedno od osnovnih ljudskih prava proklamiranih na međunarodnoj razini. Pravo na priziv savjesti ima svaka osoba koja se na svome radnom mjestu nađe u situaciji da treba činiti nešto što je u sukobu s njenom savješću, moralnim, etičkim ili vjerskim principima.
“Pravo na priziv savjesti imaju liječnici, koji se najčešće nađu u toj situaciji. Izdvojila bih subspecijalnosti koje se tiču početka ili kraja ljudskog života poput ginekologa, ali i druge struke, primjerice farmaceute. To pravo imaju i druge struke, pravnici, zaposlenici u vojsci i drugi. Svi imaju pravo na priziv savjesti ako se nešto protivi njihovim moralnim, etičkim i vjerskim principima i pogledima na svijet.”
Iskustvo ginekologa
O svom iskustvu priziva na savjest govorio je i primarijus Boris Ujević, ginekolog iz Kliničke bolnice Sveti Duh u Zagrebu. On se zapitao zašto je ginekolog prisiljen raditi abortuse, s obzirom da je, tehnički gledano, abortus relativno jednostavan: “Ginekolozi jesu najeduciraniji za taj zahvat, ali taj zahvat može naučiti bilo koji liječnik. Ne znam zašto je pritisak da to obavezno moraju raditi ginekolozi. Meni ta logika nije baš najjasnija. I nikad nisam dobio točan odgovor, iako sam više puta javno pitao, zašto to, što po našem zakonu još iz socijalizma abortus nije zabranjen, odmah znači i da se mora moći izvoditi u sustavu javnoga zdravstva?! Meni nije poznat nijedan pravni propis po kojem se u javnom zdravstvu nešto mora provoditi samo zato što je i dopušteno.”
Dr. Ujević istaknuo je i da je pravo na priziv savjesti zajamčeno još u Povelji UN-a o ljudskim pravima iz 1948. te da se dostignuta prava ne bi smjela umanjivati.
Naglasio je da su se svi ginekolozi sa Svetoga Duha prizvali na savjest i ne vrše abortuse, te dodao da osobno nije imao problema s pacijentima ili poslodavcem.
Na pitanje pak jesu li oni koji se prizivaju na savjest u Hrvatskoj diskriminirani, dr. Peraica nije mogla odgovoriti potvrdno, ističući i da većina europskih zemalja tolerira pravo na priziv savjesti. Jedina restriktivna zemlja je Nizozemska, s vrlo agresivnim zakonima o eutanaziji i liberalnim u pitanju abortusa.