Blagdan je sv. Leopolda Bogdana Mandića. Svečeva crkva u zagrebačkoj Dubravi i ove je godine na blagdan, unatoč kiši, puna vjernika, barem u mjeri u kojoj to dopuštaju važeći propisi.
Fra Miljenko Vrabec župnik je župe koja je prije četiri godine ugostila tijelo sv. Leopolda i naglašava koliko su župljani povezani s današnjim svecem: “Naša župa osnovana je tek 2001. godine. Ali župljani naše župe sa sv. Leopoldom su rasli još puno, puno ranije, još otkad su odmah nakon Drugoga svjetskoga rata u Donju Dubravu došli kapucini.
Od osamdesetih godina prošloga stoljeća u ovom dijelu Dubrave imali smo pastoralni centar i kapelu sv. Leopolda Bogdana Mandića, iz koje je izrastao i samostan i već otad župljani rastu uz tu našu zajednicu i uz blagoslov sv. Leopolda. Mnogo je toga vezano uz njega, različite ljudske sudbine i, prije svega, naše župno obiteljsko zajedništvo.
Vera Palić župljanka je svečeve župe i članica Franjevačkoga svjetovnog reda. Kako nam je rekla, u vrijeme bez misa s narodom jako joj je nedostajala duhovna hrana i pričest, ali uz molitvu i sv. Leopoldu, radosno je dočekala prvu priliku za sakrament pomirenja, čemu je Leopold posvetio sav svoj život.
Spominjući kako je prije četiri godine bila volonterka u vrijeme boravka tijela sv. Leopolda u Hrvatskoj, Palić je naglasila i da je iskusila kako je taj događaj zapravo dodir neba i zemlje, odnosno trenuci koji se teško mogu opisati riječima.
Plodovi boravka svečeva tijela u župi
Mario Andretić također je aktivni župljanin koji je sv. Leopolda opisao ovim riječima: “Netko bi rekao da je on samo jedan od naših katoličkih svetaca. Meni osobno, koji sam u ovoj župi rođen i živim par metara od crkve, on je nekako nazočan od jutra do večeri i trajno živim s njim. Meni je to potpuno normalna stvar, ništa izvanredno, a opet djeluje umirujuće i blagotvorno.”
Prva pomisao na vijest o dolasku njegova tijela te godine bila je ‘Evo ga, dolazi doma.’ Tri dana sam ovdje gledao ljude u kolicima, na štakama, ljude koji su se ispovijedali nakon četrdeset godina i shvatio da sam dio nečega što se ne može opisati riječima.
Andretić je potvrdio i da su u vrijeme bez misa s narodom, uz zagovor sv. Leopolda, živjeli s onim što su imali: “Kada nije bilo misa, molili smo više doma. U obitelji smo više razvijali tu našu obiteljsku Crkvu. Kada nije bilo ispovijedi, kao da smo manje griješili. Doma smo više molili, više se trudili jedni oko drugih i iskoristili smo to vrijeme najbolje što smo mogli.”
O mogućem ponovnom dolasku tijela sv. Leopolda
Provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević za HKR je pojasnio svoju nedavnu izjavu da bi tijelo sv. Leopolda moglo uskoro ponovno doći u Hrvatsku.
“Dosta sam često u kontaktu s našom braćom u Padovi, pa i rektorom Leopoldova svetišta fra Flavianom. Tako mi je on u jednom od brojnih naših razgovora, kad smo sumirali prva dva pohoda svečeva tijela domovini, sam spomenuo mogućnost da u nekoj zgodi tijelo sv. Leopolda ponovno dođe u Hrvatsku.
Ali on je to rekao samo načelno, ne govoreći o konkretnom datumu i svakako ne tako brzo. Međutim, drago mi je da s njegove strane postoji ta otvorenost. A već sama moja najava da bi se to moglo dogoditi u bližoj ili daljnjoj budućnosti, snažno je obradovala Leopoldove štovatelje.
Nadam se da će do toga doći u nekoj prigodi, o desetoj obljetnici prvoga pohoda ili kasnije, vezano uz neki drugi datum. Padovanski fratri bili su oduševljeni ljepotom toga susreta, ali i našom organizacijom, gdje je do izražaja došlo i jedinstvo ne samo unutar Katoličke Crkve, nego i s pravoslavnima.
Zato su pomislili da bi se to moglo ponovno organizirati, što bi bila neizmjerna radost za sve nas. Posebno bi to bilo važno u ovim vremenima kada bi nas sv. Leopold mogao podsjetiti na ono što često zaboravljamo – da je Bog i lijek i Liječnik.”