Mlada sam, imam 30 godina, a osjećam se kao da sam na izmaku snage i života. S trećim djetetom na putu, nažalost, još uvijek nisam stala na noge i stvorila sve što nam je potrebno i što je potrebno njima. Ne mogu reći da su moji problemi nastali otkad sam dobila njih niti otkako sam ostala trudna.

Moje muke i problemi postoje otkako sam se rodila. Umjesto majčinog zagrljaja i ušuškavanja u krevet, gledala sam ju kako pije i govori mi da me mrzi. Više je puta u trudnoći pila razne tablete i pokušavala ubiti i sebe i mene, udarala se po trbuhu i često bila na psihijatriji zbog toga. Tata je bio moj anđeo čuvar koji me štitio od moga začeća. Bio je narkoman, ali i jako dobar otac. Sve ono što nisam dobivala od majke, dobila sam od njega kada je bio doma.

Moji su roditelji bili narkomani, a djetinjstvo mi je bilo ispunjeno strahovima s premalo nježnosti i ljubavi.

Nažalost, rijetko je bio doma, a češće u zatvoru. Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno strahovima s premalo nježnosti i ljubavi. Umjesto da su moji roditelji podizali mene, ja sam podizala njih. Strepila sam noćima, kada su bili pijani i drogirani, provjeravajući dišu li uopće…

Tata se prije devet godina predozirao, a problemi s mamom i dalje su isti. Zbog previše alkohola i kombinacije raznih tableta sve je teže s njom. Odselila sam od nje i živjela sa sinom kojem sam samohrana majka jer ga otac nikada nije prihvatio.

Prije tri sam godine započela jednu vezu nadajući se da je to moj novi početak. Nadala san se da ću moći okrenuti novu stranicu u životu uz čovjeka koji će mi biti oslonac za kojim sam čeznula.

Bez struje i vode, spavali smo na starome krevetu bez posteljine, a svijeće su nam bile jedini izvor svjetlosti.

Nažalost, nedugo nakon što sam ostala trudna, on se odao alkoholu i drogi i ostavio me. Ostali smo sami – moj sin, ja i dijete koje je u meni raslo. Nisam imala nikakvih primanja, na kraju nisam imala ni gdje živjeti. Bespravno sam ušla u gradski stan u kojem nije bilo ničega osim zidova koji su bili na pola urušeni. Bez struje i vode, spavali smo na starome krevetu bez posteljine, a svijeće su nam bile jedini izvor svjetlosti.

Noćima sam znala moliti Boga da mi srce stane od tuge jer više nisam mogla podnositi tu bol. Nisam bila povrijeđena zato što me ostavio, već zato što je u ulici do mene našao drugu. Svako sam ih jutro viđala pijane i drogirane kako dolaze iz noćnog izlaska dok sam se ja borila za život svoga sina, sebe i njegove kćeri.

Jedan me prijatelj povezao s udrugom “Hrvatska za život”. Do kraja trudnoće oni  su mi pomogli u uređenju stana kako bih mogla dočekati dijete u pristojnim uvjetima za život. Nismo imali bojler niti kuhinju, a posuđe sam prala u kadi. Lonce vode za kupanje grijala sam na peći, a svaki su mi mjesec nosili hranu, davali bonove za hranu i odjeću za djecu.

Udruga “Hrvatska za život” bila mi je velika podrška u trenutku kada nisam imala ništa.

Iskreno, da nije bilo udruge “Hrvatska za život”, ne znam što bi bilo s djetetom koje je raslo u meni. Znala sam po nekoliko dana ne jesti kako bi moji sin imao hrane. Nekada tu djevojčicu u sebi nisam niti osjećala od svih muka.

Moja je djevojčica rođena mjesec dana prije, zdrava i predivna. Udruga je i dalje uz mene i bit će dok ne stanem na noge. I kada stanem na noge, ne želim ih izgubiti jer su mi bili velika podrška u trenutku kada nisam imala ništa.

Moje borbe i dalje traju, a najteže od svega mi je slušati priče kako deložiraju ljude. Još gore od toga mi je što sinu ne mogu priuštiti dosta toga sto je zaslužio. Dok nije bilo nikoga, on se brinuo o meni. Kada sam plakala, on je bio tu, brisao moje suze i dijelio moju tugu. Drage majke i očevi, volite svoju djecu, borite se za njih i nikada ne odustajte!