Pregledao sam prilično sve ruševine, omjerio sam po prilici ogromnu štetu koju kratak čas nanese cvatućemu našemu Zagrebu. Ali jedne ruševine ne bjeh pogledao do prije malo dana — naše staroslavne stolne crkve. Plašio sam se pogledati je, nisam se bojao, nije to bila kukavština.

Plašio sam se da će mi srce pucati od teške žalosti. Samo kradomice svrnuh okom na nespretne fotografije što ih izložiše neki fotografi, deset i deset puta pogledah plaho toga mrkog, kamenog gorostasa koji se veličajno visi nad Zagrebom, a kad sam čitao onaj plastični opis dra Račkoga, koji je strašnu katastrofu vidio na svoje oči u prvostolnom hramu hrvatskom, uskolebalo se moje srce još većma. Znate li kako je čovjeku kad mu otac ili majka oboli na smrt ili umre? Plaši se da gleda mrtvaca ili bolesnika, a opet ga srce vuče onamo. Tu koliziju osjećaja okusih i ja. Odlučih se napokon, poći ću da vidim, odlučih se kad su živci bili mirniji, kad je zemlja prestala drhtati pod našim nogama.

Dođoh pred vrata. Crkva stoji kao i prije, iskrhnut je samo jedan prozor na tornju. Stajah pred vratima. Sto i sto sam puta ulazio ovuda djetetom, dječakom, mladićem, mužem. Znam tu svaki zakutak, za svakoga sveca, za svaki grbić, ah, ta mi je crkva stara znanica. Otkad pamtim, zapamtio sam tu crkvu. Poznajem i povijest tih smionih svodova, ta to je pola povijesti Hrvatske, to bijaše kroz nekoliko vjekova duša i tvrđava domovine. Koliko je slavnih Hrvata disalo u tom prostoru, koliko znamenitih ljudi počiva pod ovim hramom. Sjećajte se slavonskih vojvoda, svetoga Augustina, Ivana arciđakona goričkoga, Pavla Horvata, Đure Draškovića, Tome Bakača, Đure Zrinjskoga, Franje Frankopana, Maksimilijana Vrhovca, Baltazara Krčelića i stotine drugih. Svi su ti ili boravili ovdje, ili počivaju u rukama ove crkve. Silu umjetnina pootimaše nam vjekovi, pohara nehajstvo ljudsko, ta crkva nam ih je sačuvala. Kad su se stotine svijeća žarile pri sjajnom oltaru, kad su se uzvijali pozlaćeni oblaci tamjana uz one blistave prozore gdje je svece obasjavalo čisto svibanjsko sunce, kad je srebrovlasi, lijepi starac Haulik dijelio blagoslov vrevi pobožnoga puka, o, koliko uzvišena, koliko veličajna prizora!

Obično ljubimo samo žive stvorove, no ja velim da možemo i nežive ljubiti, da, mi Hrvati ljubimo tu dičnu maticu, prvostolnicu našu. A sad se je imala pomladiti po nacrtu genijalnoga Schmidta.

Pomladiti! Bože! Već je čekić skidao staro trošno kamenje, već je ruka počela namještati nov ures, i zadrhta zemlja u temeljima, zagrohota iz svojih dubina, rebra prvostolnice počeše pucati.

Često se govori o ironiji sudbine; užasnije ironije nije nam sudbina mogla pokazati nego ovu.

Plaho prekročih prag; bio je mutan dan, grdna crkva zijevnu na mene, daleko u zatku sivi se nekakav metež. Tu kao da duša fali.

Da. Užasno je pogledati svetilište. Mutno nebo stere nejasno svjetlo kroz zjalo krova na fantastički izmiješane hrpe kamenja, drvlja, gvožđa, tužno sjaju lijepi prozori, čini se da sveci na njima plaču, rumena staklena ruža na visini kao da je probijena kartečom, pod brijegom kamenja klonuše sjedala kanonička, leže tu razmrskana, rasklimana, prevrnuta. Ostatak velikoga svjetiljnjaka ističe se ispod survine, a gdje je nekad stajao veliki, krasni, gotski oltar, stoji brijeg kamenja, a iz njega viri raskrhana kućica svetotajstva, kao posljednji toranj na bedemu razorene tvrđe. Teško je zamisliti žalosniji prizor, strašniju promjenu. Oči su mi bludile po tom kamenom metežu, po tim podrtinama, kao da traže nešto izgubljeno, a ne mogu naći. Taj me prizor sjeti jerusolimskoga hrama kad Titove bijesne čete bijahu oborile svetilište.

Ali jošte stoje u našem hramu visoki, tanki stupovi i svodovi; samo se jedan veliki stup malko nagnuo, no i tomu je pomoženo, a jedna se kamena prečka između dva stupa slomi na dvoje, tresnu na zemlju i razbi tarac i svod raki. Tu i tamo po tužnom prostoru leže mramorni kipovi svetaca: daleko je odskočila glava, postrance otkinuta ruka. Kako lijepo bijaše mramorno djetešce što ga je pri oltaru zadnje večere držao na ruci sv. Antun, kako mila glavica s tim nebeskim posmijehom, ta nježna ručica blagoslovna. A sad leži na zemlji, glavica odskočila, ruka se slomila. Čovjek bi gotovo proplakao.

Ostavih nijeme prostorije gdje zanijemiše zvona i gromorne orgulje, a u srcu ponijeh sa sobom tihu, gluhu žalost. Crkva nije, hvala Bogu, ruševina, ali teško ranjen stoji taj slavni gorostas od onog užasnog udarca što mu potrese temelje i mrtvace u rakama, koji sigurno pomisliše da je došao sudnji dan.

Izvor: br. 681 od 9. travnja 2020.

Naslovnica Vijenca, br. 681