Zašto jevažno ugledati na sv. Josipa u ovoj godini nade, objasnio je izv. profesor Daniel Patafta s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predvodeći misno slavlje u srijedu 24. rujna u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu.

Inače zbornik radova sudionika znanstvenog skupa „Protector Croatiae“ o svetom Josipu koje je Nacionalno svetište svetog Josipa organiziralo u suradnji sa zagrebačkim Katoličkim bogoslovnim fakultetom predvođio je upravo dr. sc Patafta.

U prigodnoj homiliji prof Patafta je između ostalog istaknuo kako je sveti Josip uz Blaženu Djevicu Mariju najpopularniji svetac.

„Što ga čini posebnim? Iz Evanđelja znamo da malo priča, manje od Blažene Djevice. No, nije sve u govoru. Josip pokazuje ljubav prema Mariji i prema djetetu koje se ima roditi do te mjere da je svu sramotu htio uzeti na sebe. Gospodin mu kaže da to ne treba činiti. Josip vjeruje jer je čovjek vjere. Ne samo ljubavi nego i vjere. Sv. Josip tihim skrovitim životom svjedoči življenje kršćanskih kreposti. Živi kreposti koje čovjeka čine najbliže Bogu. Vjera, nada i ljubav. Jedna se na drugu nadograđuju.“

Godina nade i primjer svetog Josipa

Dodao je kako nam Josipov primjer pokazuje kako se ponašati u teškim i bezizlaznim situacijama.

„Živimo u Godini nade. Puno toga ide protiv čovjeka. Sveti Josip nam poručuje: Vjeruj Bogu. Ne samo da postoji Bog, nego vjeruj Bogu, to on sve vodi. Takvo povjerenje, odnosno takva
vjera u čovjeku stvara nadu, a čovjek koji vjeruje i nada se ima krepost ljubavi. Jer onaj koji vjeruje i nada se, želi dobro ne samo sebi nego i onima oko sebe. On želi pravedan svijet u kojem će biti više Božjega, više ljudskoga, ali onog pozitivnog ljudskog, a ne lažnog humanizma, kojemu nije sveto ni nerođeno, ni staro, ni bolesno, ni nemoćno. To nije ljudsko.  Ono istinsko ljudsko uvijek je povezano s Bogom.“

Tko će im pokazati svjetlo? Onaj koji je Kristov!

„Nadalje, možemo se poput Josipa i Marije pitati, ima li smisla rađati dijete koje već drugi dan netko hoće ubiti. Zar se slično ne događa i danas, nakon obilja sigurnosti koje su nam mnogi obećavali, ne nužno političari, već mnogih ideolozi suvremenog društva i vremena, obećavali su nam društvo obilja, sigurnosti, demokratičnosti u kojem će svatko imati svoje mjesto, svoj glas, svoje pravo. A u stvarnosti vidimo da čovjek danas živi u egzistencijalnom strahu, u strahu za sutra, u strahu od rata i to u neposrednoj blizini. Sve nove tehnike koje bi trebale biti na pomoć čovjeku okreću se protiv čovjeka. Da bismo to hbmogli razumjeti i iznijeti potrebna nam je Godina nade i primjer svetog Josipa. Usmjerimo se tamo gdje je usmjeren sveti Josip, tamo gdje su bili usmjereni Izraelci kada su se vratili u pustoš i ruševine svoje zemlje, tamo gdje su išli apostoli nakon Isusovog razapinjanja. Vjerovali su i nadali se, jer su vjerovali da će Bog učiniti dobro.“

„Suočavajući se danas s nesigurnošću, strahovima, egzistencijalnim problemima počevši od loših odnosa na radnom mjestu, unutar obitelji, ljudi s kojima se družimo, vjerujmo nadajući se kao pravi vjernici da će Bog, koji se brine za svoje, pomoći kao što je pomogao sv. Josipu. Stoga je potrebno naučiti slušati Boga, zatim promišljati o onome što Bog govori, a Bog progovara po ovoj riječi koju smo upravo čuli, progovara nam kroz gestu, kroz djelo, najviše kroz bližnjega.„“

„U ovoj Jubilejskoj godini nade budimo svijetlo svijeta. Nemojmo se pokriti pod nešto i svijetliti sami sebi. Ne, nego živimo takvu vjeru koju će mnogi primijetiti i vidjeti i koja će ih privući jer
svjetlo privlači ljude koji hodaju u mraku. Nažalost, puno je onih koji još tapkaju, hodaju ili se još vrte u mraku. Tko će im pokazati svjetlo? Onaj koji je Kristov.“

Živimo kao narod nade, narod kojemu su govorili da će nestati, da će izgubiti državu ili da ju neće nikada imati, uvijek iznova osvijestimo da je naša nada i povjerenje u Boga garancija sigurnosti i mira.

„Pa iako nas mnogi odbiju, otresimo prašinu. Ima puno onih do kojih možemo i moramo doći jer nam je poslanje donijeti Krista svakom čovjeku koji ga treba. Netko će prepoznati, a netko neće. Prva stvar koju trebamo učiniti jest ne dopusti da se zapadne u očaj, u strah, u nemoć nego jačati vjeru koja će probuditi nadu. Bog je kroz ljudsku povijest i kroz povijest našeg hrvatskog naroda pokazao kako oni koji u Boga vjeruju Bog ne ostavlja. Zato živimo kao narod nade, narod kojemu su govorili da će nestati, da će izgubiti državu ili da je neće nikada imati, uvijek iznova osvijestimo da je naša nada i povjerenje u Boga garancija sigurnosti i mira. Zemlja u kojoj živimo i ovaj prostor u kojem se molimo sve je to plod ljudi koji su vjerovali, koji su ljubili, koji nikada nisu izgubili nadu,“ zaključio je propovjednik.