Uz župu ga vezuju 42 godine života ispunjenje sretnim i tužnim trenucima. U njoj je proveo četiri godine kao kapelan. U 38 godina zlatomisnikove župničke službe u Župi sv. Euzebija i Poliona kršteno je više od 6800 djece, vjenčalo se više od 2700 parova, a krizmalo se 4790 mladih.

Kazao je kako je uz blagopokojnog đakovačko-srijemskog biskupa Ćirila Kosa pokopao najveći broj poginulih hrvatskih branitelja. Najviše njih ispratio je, prisjeća se, na mjestu današnjeg vukovarskog Memorijalnog groblja.

“Tamo gdje su danas bijeli križevi za poginule, bila je masovna grobnica. Po mene je, u pratnji međunarodnih snaga, došao diplomat Jacques Paul Klein koji je tada upravljao istočnom Slavonijom. Pomolio sam se nad zajedničkom grobnicom u kojoj je bilo 567 ubijenih”, kazao je mons. Pranjić.

Foto: Župa sv. Euzebija i Poliona

Dvanaest lafeta i nezapamćeni jauci

U Borovu Selu ispratio je 12 ubijenih pripadnika vinkovačke specijalne policije. “Bile su izložene samo lafete jer tijela još nisu bila obrađena na patologiji. Nakon mise zadušnice, na kojoj je bilo 15 tisuća ljudi, dok smo se opraštali u dvorištu, blagopokojni biskup Kos mi je rekao: ‘Tadija, nemoj zaboraviti, ovo je početak rata’, prisjetio se 76-godišnji umirovljeni župnik.

Jauci djece, žena i roditelja kod lijesova ubijenih ostavili su posebno težak trag na njemu, rekao je. “Na jednom ukopu, na kojem je bio i tadašnji premijer Nikica Valentić, kada sam čuo jauke unesrećenih uhvatila me kriza. Nisam znao hoću li moći nastaviti misu, a da ne počnem plakati. Znao sam – ako ja počnem plakati, bit će jako teško. Međutim, hvala Bogu, izdržao sam”, kazao je mons. Pranjić.

Nisam uspio ni doći do podruma. Osjetio sam detonaciju i vidio dim oko sebe. Tada su izgorjeli Vinkovci, izgorio sam i ja.

Tijekom Domovinskog rata, proživio je mnoge bolne i teške trenutke poput raketiranja Vinkovaca kada je 24. srpnja 1991. zapaljen župni ured.

“Sjedio sam u kancelariji i pisao neki dokument kada je prekinut program radiopostaje Vinkovci. Gospođa koja je radila na radiopostaji, upozorila je: ‘Vinkovčani, približavaju se avioni koji su poletjeli iz Batajnice. Bježite u skloništa’. Nisam uspio ni doći do podruma. Osjetio sam detonaciju i vidio dim oko sebe. Jedva sam iz noćnog ormarića uspio uzeti dokumente jer je već sve bilo u plamenu”, rekao je mons. Pranjić.

Foto: Župa sv. Euzebija i Poliona

Vinkovci u plamenu i zanemareni stijeg

Opisao je što su točno Vinkovčani tih godina pretrpjeli.

“Tada su izgorjeli Vinkovci, izgorio sam i ja, izgorio je sud, pogođen je muzej, Crveni križ, ekonomska škola i crkva koju je dala izgraditi carica Marija Terezija.

Na župnom uredu i crkvi visio je stijeg da su to spomenici kulture, ali agresorima to nije značilo ništa”, istaknuo je mons. Pranjić.

Foto: Župa sv. Euzebija i Poliona

Samo dva mjeseca kasnije, 20. studenog,  srušili su toranj crkve. Tada se pomišljalo i na to da bi neprijateljska pješadija mogla ući u Vinkovce.

“Uništili su zvona i sve vitraje u crkvi. Vatrogasci, policija i vojska borili su se da crkva ne izgori potpuno. Tada je gorio centar Vinkovaca. Sve vitalne zgrade bile su gađane”, posvjedočio je.

Biskup mi je rekao: ‘Tadija, ja ne spavam. Ovuda po sobi molim. Reci mi – hoće li Vinkovci noćas pasti?’

S pokojnim biskupom Kosom, kaže nam, tih je godina stalno bio u kontaktu.

“Zvao me u pola jedan u noći. Rekao mi je: ‘Tadija, ja ne spavam. Ovuda po sobi molim. Reci mi – hoće li Vinkovci noćas pasti? Ohrabrio sam ga i rekao mu: Biskupe, ne može pješadija u Vinkovce, oni su dobro opkoljeni gardom’, prisjetio se umirovljeni župnik.

Foto: Župa sv. Euzebija i Poliona

Kraj Oluje i srce puno ponosa

Unatoč tomu što je grad bio zasut stotinama granata, ističe mons. Pranjić, Vinkovci su izdržali, a obnova crkve oštećene u agresiji, trajala je četiri godine, od 1994. do 1998.

Tada je bilo jasno da nismo nekakav XY narod i da nas se treba uvažavati.

Zvonik crkve popravljen je 1999. kada je dobio četiri nova zvona. Unatoč proživljenim tragedijama, otkrio je kada je mu je srce bilo ispunjeno ponosom.

“Najljepši trenutak bio mi je međunarodni dan priznanja Republike Hrvatske. Tada je bilo jasno da nismo nekakav XY narod i da nas se treba uvažavati, a najsretniji sam bio kada je završila Oluja”, rekao je mons. Pranjić.