Utjecaj digitalnih medija na brojne segmente našega života je velik. Među ostalim i na sliku koju imamo sami o sebi. Koje se zamke kriju u tome? Stručnjaci kažu da veliku ulogu u razvijanju ovisnosti igra i osobnost. Kakve su osobnosti podložnije ovisnosti o internetu? Mogu li digitalni mediji iskriviti sliku o stvarnosti i stvoriti privid koji zapravo ne postoji u stvarnom životu?

“Kada izgubimo kontrolu i imamo žudnju za posvećivanjem određenih društvenih stranica, a vrijeme boravka se sve više produljuje i nemamo kontrolu da izađemo iz tih stranica, možemo govoriti o ovisnosti o internetu”, rekla je psihologinja Jelena Zadro.

Psihologinja Jelena Zadro i Tanja Maleš

“Što se tiče same klasifikacije ovisnosti o internetu, ona još ne postoji kao poremećaj, odnosno nije klasificirana u priručniku. Za dijagnosticiranje duševnih poremećaja, vidimo da kod osoba koje su razvile ovisnost o društvenim mrežama i digitalnih medija imaju simptome kao osoba koje koriste određene psihoaktivne tvari, primjerice alkohol ili određene vrste droga. One također nemaju kontrolu nad uzimanjem, a u ovom slučaju nemaju kontrolu nad konzumiranjem internetskog sadržaja, tada svakako možemo govoriti o ovisnosti”, naglasila je.

“Puno je mladih i djece završilo s ovim oblikom ovisnosti, odnosno ne razlikovanjem virtualnog i stvarnog svijeta. Tako je s 2020 – tom godinom, kada se pojavila korona, nekako smo svi, pa i odrasli i djeca počeli sve više konzumirati društvene mreže kako bi ostvarivali određene društvene kontakte koje više nisu mogli biti fizički ostvarivani ili kako bismo mogli učiti određene sadržaje ili odrađivati određene obaveze. Ukoliko provodimo vrijeme na takvim kanalima s tom svrhom, u slučaju obavljanja određenog posla, educiranja ili nečeg svrhovitog, onda zapravo to ne možemo zvati ovisnošću”, istaknula je.

Odgovornost roditelja je velika

“Roditelji su prvenstveno model od kojih djeca uče bilo kakvu vrstu ponašanja, pa tako i provođenja vremena na društvenim mrežama. Prvo je što roditelji govore, drugo, što roditelji čine i ukoliko se to ne poklapa, dijete dobiva različite informacije od roditelja i pokazano je da puno više djeca uče od onog što roditelji rade nego što im govore. Tako da je vrlo bitno da i sami budu uzor kada koriste društvene mreže, znači određeni dio u danu, odnosno određenu količinu vremena i da to koriste na’zdrav’ i ispravan način. Primjerice za održavanje nekakvih kontakata s ljudima koje možda ne mogu tako često vidjeti uživo ili pak pronalaženja nekakvih informacija, znači na neki način informiranja, ali ne mora biti niti sve edukativnog sadržaja, samo je bitno da se ograniči na ‘zdrav’ način”, rekla je.

Govoreći o prestanku korištenja društvenih mreža psihologinja Jelena Zadro je kazala: “Dokazano je da ni apstinencija od društvenih mreža nije dobra. Ukoliko kao roditelj uočite problem da vaše dijete ima problem s velikom konzumacijom društvenih mreža i poželite napraviti ogroman rez, maknuti dijete od korištenja, nije dobro, zato što dijete onda nije u toku. Recimo to tako, kao što ne bismo bili niti mi sretni i dokazano je zapravo da ukoliko konzumiramo do sat vremena u danu, sreća i zadovoljstvo će biti veliko, za razliku od osoba koja uopće ne konzumiraju društvene mreže ili digitalne medije. Potrebno je biti optimalan i pronaći nekakvu zlatnu sredinu, sat vremena na dan je sasvim dovoljno.”

Stručnjaci kažu da veliku ulogu u razvijanju ovisnosti igra i osobnost. Poznajete li možda neke vrste osobnosti koje su podložnije ovisnosti o internetu, odnosno virtualnom svijetu?

“Osobe koje su nesigurnije u sebe, osobe koje imaju manje socijalne podrške u svome okruženju na jedan način traže odobravanje na društvenim mrežama, pa su one zapravo pod većim rizikom da provode više vremena na društvenim mrežama. Isto tako, osobe koje su depresivnije i anksioznije također imaju veću tendenciju, da u slobodno vrijeme konzumiraju internetske sadržaje. Također osobe kod kojih je više izražen egocentrizam, odnosno narcizam, oni imaju veću tendenciju objavljivanja stvari o sebi kako bi dobile natrag pozitivnu informaciju od okoline i zapravo gradile tu sliku o sebi”, naglasila je psihologinja.

Mogu li digitalni mediji iskriviti sliku stvarnosti i stvoriti privid koji zapravo ne postoji u stvarnom životu?

“Vjerujem da društveni mediji mogu iskriviti sliku, ali i općenito digitalni mediji prikazuju život na jedan idealistički način. Vrlo često možemo čitati članke poput: Kako biti što mršaviji, što ljepši, imati što ljepšu kožu. Na društvenim mrežama sve aspekte života želimo prikazati u nekom idiličnom svijetu, što zapravo nije ono što se događa u našem realnom, stvarnom svijetu”, rekla je.

“Osoba gledajući na društvenim mrežama druge korisnike kako objavljuju sretne slike, lijepe uspomene s putovanja, lijepe trenutke sa svojim obiteljima, neminovno je u ljudskoj prirodi da se uspoređuje s drugim ljudima i to se zapravo zove socijalna usporedba. To je ugrađeno u nas i onda se posljedično osoba uspoređuje i propituje: Je li je ovo što ja doživljavam i živim zapravo onaj život koji ja želim živjeti? Je li je to dovoljno dobro? Ne obraća se pozornost da na društvenim mrežama vrlo rijetko netko objavio nešto što nije lijepo, neku poteškoću koju doživljava ili nešto manje lijepo. Iz tog razloga, ako ne vodimo računa o tome da se svatko po prirodi želi prikazati sebe na najbolji način na društvenim mrežama, možemo upasti u zamku i stvoriti lošu sliku o sebi”, kazala je.

“Ako smo stalno uronjeni u taj svijet, okruženi time i mi ćemo povodeći se time isto tako pokušavati sebe približiti tom idealu, da smo savršeni. Nama je sve super doživljavamo samo lijepe stvari, a zapravo će se to razlikovati od onoga što nam se stvarno događa i imat ćemo kao posljedicu kaos u snalaženju s tim što nam se događa u stvarnosti, jer u virtualnom svijetu nema ni patnje, ni bolesti, ni nevolje, ni besparica, nego potpuna suprotnost”, istaknula je.

“Na kraju ta osoba ne zna funkcionirati s tim životnim izazovima, pada u depresiju jer bježi u virtualni svijet gdje je stvorila idealnu sliku o sebi. Kada se vrati u svoj stvarni život, treba se suočiti s poteškoćama i rješavati ih, ali nije sposobna. Stoga društvene mreže mogu biti s jedne strane bijeg od problema, bijeg iz dosade koji se može razviti u ovisnost. Tada osoba može zanemarivati druženje s obitelji, s prijateljima, ali može doći i do neizvršavanja svojih obaveza, bilo to školskih, bilo to radnih. Nije prisutna  duhovno ni tjelesno u vlastitom životu, što može imati velike psihičke posljedice, ali i tjelesne. Kada govorimo o ovoj vrsti ovisnosti, osoba može imati problema i s glavoboljama i sa suhoćom očiju, a i s bolovima u leđima, u vratu zbog tolike konzumacije i provođenje vremena na internetu”, zaključila je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: