Dr. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, objasnila je za HKM da roditelji od svog sukoba ne vide potrebe djeteta i svoje potrebe za osvetom i obračunima stavljaju ispred djeteta. Gotovo se svakodnevno susreće s djecom iz visokokonflitnih razvoda, kaže da je takvih razvoda otprilike jedna trećina, a to je jako veliki broj i jako veliki broj djece stoga pati.

„U takvim razvodima vrlo često djeca nigdje nema. Roditelji više uopće ne vide dijete i meni je nedavno jedna curica rekla: ‘Kad se oni svađaju, ja osjećam da oni ne mare za mene’. Nacrtala je dvije glave iznad njene male glavice kako se svađaju i viču jedno na drugo i kaže: ‘Ja vrištim, a oni me ne čuju’.”

Gordana Buljan Flander i Tijana Kokić

Nastavila je s drugim primjerom: „Jedno drugo dijete mi je reklo: ‘Kad bi barem imala modrice na tijelu, pa da svi vide kako mi je, a ja imam modrice na duši, od njih, kako se ponašaju i kako me nigdje ne vide’. Znači, čak djeca znaju i izraziti kako se osjećaju, a mala djeca ne znaju niti izraziti niti prepoznati i onda naučio govoriti svakom roditelju ono što on želi čuti i opet izgube sebe.”

Na kraju ta djeca ne znaju uopće prepoznati ni svoje osjećaje ni svoje potrebe i u kasnoj adolescentskoj dobi mogu imati posljedice.

Rečeno je i da dijete treba pomoć odmah, a neki od njih – nakon pet šest godina tvrdoglavog parničenja dviju strana kome će pripasti – u konačnici završe na psihijatriji, a što se posvješćuje roditeljima koji se tako trse kroz duge godine da baš njima to dijete pripadne.

Sutkinja Kokić, inače i voditeljica grupe za statusne i obiteljske sporove, nadovezala se konstatacijom da prema njezinom iskustvo 70 posto tih slučajeva završi ipak sporazumom i tu djeca nisu izložena manipulacijama da ih roditelji ne vide i ne čuju.

„Nekakvih 30 posto počinje kako izrazito konfliktni, a tijekom postupka negdje možda 50 posto tih postupaka se ipak, kroz raznorazne aktivnosti, dovede do nekakvog koliko-toliko suvislog sporazuma ili se čuje dijete pa i roditelji shvate, negdje na tom putu, da su pogriješili u odnosu na dijete.”

Međutim – nastavila je iznoseći podatke – nekih 10 do 20 posto, teško je sad točno procijeniti, ostaju visoko konfliktni, ali je upozorila Kokić da ipak jedan dio roditelja koji prođe kroz takozvani normalan razvod – znači koji je sporazuman, čak se čini idealan – kroz nekoliko godina se mogu vratiti kao vrlo konfliktni odnos vezano za promjenu odluke s kim će dijete živjeti, a to obično biva kada krenu dalje u novi brak ili partnerski odnos što druga strana ne može prihvatiti.

Psihologinja Ljubica Duspara je rekla da se kod vrtićke djece vrlo brzo primijeti svaka takva promjena ili neka druga. Djeca su prvo zbunjena i ne mogu to razumjeti, a po razvojnoj shemi pripisuju za mnoge stvari krivnju sebi. Osjećaj krivnje im se već tada rađa i djeca se osjećaju podijeljena.

„I nisu sigurna kako smiju reagirati”, rekla je i iznijela primjer slučaja u kojem se jako dugo čekala presuda jer roditelji se nikako nisu mogli dogovoriti. Presudom je određeno da dijete uzima otac u vrtiću.

Ljubica Duspara i Diana Tikvić

„Po meni nije najsretnije, očito nije bilo drugog rješenja. Djetetu je jedna oaza mira, jedna oaza nedirnuta od tih odnosa i konflikata, na neki način, narušena i dijete nije znalo što smije. Ono bi poletjelo ocu.

Ono bi bilo radosno – dječak koji bi vrlo rado imao tu mušku figuru u svom životu, ali nije bio siguran smije li, jer ga iza ugla, doslovno, čekaju baka i mama te gledaju kako će dijete reagirati da bi mu mogli prigovoriti, poput:

‘Aha, to nije bilo u redu, pa on već pet godina živi bez njega. Zašto sada tata morao ulaziti u djetetov život.’ isto tako, dijete je bilo vrlo nesigurno oko toga smije li reći da mu je bilo s tatom dobro, dodala je psihologinja.

Bilo je u emisiji govora i o emocionalnom zlostavljanju djeteta.

„Na žalost još nije sasvim jasno ‘što je to zlostavljanje’, ‘što treba poduzeti’ i još uvijek se djecu pita – s kim želi živjeti – a to je, ponavljam, emocionalno zlostavljajuće pitanje, jer djeca mi govore da im je to najteže pitanje na svijetu”, istaknula je uz ostalo dr. Buljan Flander.