Nakon završetka Osnovne škole, Zoran je upisao srednju Obućarsku školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Edvard Kardelj“ u Borovu naselju, danas Tehničku školu Nikole Tesle. Zoki je, kako su ga nazivali prijatelji, bio svestran i društven mladić. Lako je sklapao prijateljstva, a osobito je volio motore te Hajduk čiji je strastveni navijač bio. Ipak njegova prva ljubav bila je košarka. Kao nadareni dvometraš najprije je igrao za Košarkaški klub „Vuteks“, a zatim i za „Borovo“ s kojim se natjecao u B ligi tadašnje države.

U ožujku 1991. godine Zoran je dobio poziv za odsluženje vojnog roka u JNA no nije se odazvao. Otac Petar skrivao ga je pod izlikom da se nalazi u Australiji, a njegova nastojanja da Zorana otpremi u inozemstvo svjestan opasnosti koje dolaze nisu urodila plodom. Teške vukovarske dane obojica su dočekala u uniformi Zbora narodne garde čega se u intervju novinarki Snježanu Vučković objavljenom na portalu dnevno.hr prisjetio Petar Čikotić:

„Moram li opisivati kako je izgledao rat u Vukovaru? Rekao bih da moram jer mi se čini da niti nakon dva desetljeća mnogi nisu svjesni pakla koji se tamo događao… U svakom slučaju, kad sam stupio u ZNG-e, priključio se i moj sin. Ja moram biti iskren i kazati da sam učinio sve da ga u tome spriječim. Bio je vrhunski sportaš, košarkaš pred kojim je bila karijera. Ma, bio je divan dečko. Želio sam ga maknuti negdje, bilo gdje, u Njemačku… Mislio sam, ako već ja ratujem i riskiram glavu, neka barem on preživi. Ali, on se jednostavno nije dao.“

Petar Čikotić teško je ranjen u trbuh 16. rujna i dva dana kasnije prevezen na liječenje u zagrebačku bolnicu Rebro. Zoran je ostao u Vukovaru zajedno s majkom Anđom i godinu dana starijom sestrom Mandom braneći grad do samog kraja – 18. studenog 1991. godine. U seriji članaka „Nisu zaboravljeni“ Zorana Čikotića prisjetila se i spisateljica Tanja Belobrajdić pokušavši rekonstruirati posljednje sate njegova života. Kada je shvatio da je grad pred padom Zoran se sa suborcima odlučio sa Sajmišta povući prema središtu grada. Pritom je ranjen te se šepajući povukao u jednu kuću. 

Zoran je u trenutku pogibije imao tek 19 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1998. godine iz masovne grobnice na vukovarskom groblju, a nakon identifikacije sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Zoranov suborac posvetio je svojem prijatelju iduću pjesmu:

„Kako si mi dragi prijatelju moj

Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem

Da li još uvijek negdje biješ boj

Ili si možda u nekom svijetu boljem

Sjećaš li se dragi prijatelju moj

Maturalnog plesa osamdesetdevete

Posljednji trenuci razuma zdravog

Dok nisu zavladale laži i klevete

Za djevojke smišljali smo razne priče

Kleli se nebu u bile i plave

Slušali Haustor, Pušenje i Azru

Pozitivnim mislima punili glave

Kako smo bili puni života

Pred nama cijeli bio je svijet

Mislili smo zaustaviti neće nas ništa

A onda su nam krila skinuli pred let

Pjesme, filmove i romane

Zamijeniše neke parole i govori

Kafiće, igrališta i školske klupe

Srušene kuće, puške i rovovi

Pamtiš li rastanak one noći

18. 11. na kalendaru

Ja sam razmijenjen, a tebe su našli

Mnogo godina kasnije u nekom bunaru

Boli li te prevara prijatelju moj

Prvi smo išli kad su nas zvali

A sada više ne pitaju za nas

Tek možda pred izbore netko nas hvali

Padne li ti na pamet prijatelju moj

Kako je trebalo biti sada

Naša su djeca trebala trčati

Obalom Dunava, istim onim ulicama grada

Ne dolazim često prijatelju moj

Jer sva sjećanja odmah mi se vrate

I na licima ljudi ne vidim osmijeh

Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate

Tužna je istina prijatelju moj

Boli jače neko ikoja rana

Na kojem god sada bili svijetu

Svi smo mi umrli toga dana

Valja mi poći prijatelju moj

Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću

Ne zamjeri ako više se ne vratim

Jer misliti na tebe prestati neću“