Kako vrijeme provedeno na društvenim mrežama utječe na naše mentalno zdravlje, posebno na mentalno zdravlje djece i mladih, njihov razvoj i njihovu samosvijest? Na koji način se prepoznaje ovisnost o internetu i kako je se osloboditi? Kako na djecu i mlade utječe elektroničko nasilje, izbacivanje iz aplikacija za dopisivanje ili vrijeđanje u takvim grupama? Ovo su samo neka od pitanja o kojima se razgovaralo u Argumentima, 24. listopada, urednice Diane Tikvić.
U emisiji Argumenti govorili su psihijatrica Zrinka Ćavar, dr. med., voditeljica Odjela Centra za mentalno zdravlje djece i mladih Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, Ana Dokler, glavna urednica portala medijskapismenost.hr i izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj, potpredsjednik Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) te izvanredni profesor na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti. Istaknuto je kako je svako ponašanje pa tako i korištenje društvenih mreža motivirano nekom potrebom koju nastojimo zadovoljiti. Digitalni mediji ušli su u sve segmente života, pa tako često tražimo neki savjet na internetu, nalazimo dobre i loše stvari, imamo potrebu za socijalizacijom, rekli su gosti emisije. Psihijatrica i voditeljica Odjela Centra za mentalno zdravlje djece i mladih Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” Zrinka Ćavar naglašava da je to “socijalizacija koja osiromašuje”, zbog načina razgovara, zbog lažnih stvari kojim se djeca prezentiraju drugima, i ta socijalna funkcija koju bi mediji morali imati gubi svoj smisao.
Psihijatrica Zrinka Ćavar u dugogodišnjem radu s djecom ističe: “Radimo s djecom do 25 godina, odnosno djecom i mladima, i zapažamo veliku promjenu trenda u psihopatologiji. U odnosu na predpandemijsko razdoblje, imamo tisuću pacijenata do 25 godina, tristo je maloljetnih i to najčešće u kategoriji između 14 i 18 godina, a oko sedamsto je od 18 do 25 godina. Kod maloljetnika primjećujemo porast depresivnosti, predpandemijskih 6 posto sada je na 27 posto. To su izrazito teške kliničke slike depresije s visokim suicidalnim rizikom, nerijetko samoozljeđivanjem. Te su kliničke slike zapravo odraz ovoga što smo prošli u zadnje dvije, tri godine. Treba istaknuti i da kod ove kategorije mladih od 18 do 25 godina imamo porast dolazaka zbog anksioznih smetnji.”
To su izrazito teške kliničke slike depresije s visokim suicidalnim rizikom, nerijetko samoozljeđivanjem
Digitalne tehnologije doprinijele su razvoju ovih problema u smislu da postoji nedovoljna povezanost, prije svega između roditelja i djece, a onda i između djece i mladih te njihovih vršnjaka. Nedostaje direktne komunikacije, dublje bliskosti i povezanosti. Mlada se osoba osjeća usamljeno i izolirano, istaknuli su gosti Argumenata.
Glavna urednica portala medijskapismenost.hr Ana Dokler spomenula je dva pojma s kojim bi okarakterizirala današnje roditeljstvo. “Kada govorimo o odnosu roditelja i djece moramo spomenuti pojam tehnoferencije. To je ometanje tehnologijom i o tome se istražuje u svijetu, a sada je aktualno i u Hrvatskoj. Imamo istraživanja o velikom projektu ‘Digitalna tehnologija u obitelji’. Istraživači su primijetili da se 70 posto djece i mladi u dobi od 4 do 15 godina suočava i prepoznaje taj problem tehnoferencije i reagira na njega na neki način. Često je to ljutnja i bijes. Primjerice, dijete želi razgovarati s roditeljem, a roditelj kaže: ‘Evo samo malo da još ovo pročitam ili moram sad odgovoriti na mail’. Još jedan pojam je odsutna prisutnost. Fizički smo zajedno, ali pažnja je stalno negdje drugdje. Čak i kad se povežemo brzo, opet prekidamo kontakt i to je nešto što na djecu djeluje jako frustrirajuće. Mogu najprije reagirati ljutnjom i bijesom dozivanja, a ako to dovoljno dugo ili predugo traje, često je reakcija povlačenje i odustajanje od traženja kontakta.”
Tehnoferencija je ometanje tehnologijom. Uz nju, tu je i odsutna prisutnost. Fizički smo zajedno, ali pažnja je stalno negdje drugdje.
Trebalo bi poraditi na tome da se djeca i roditelji više druže, razgovaraju ili imaju neku zajedničku aktivnost, složni su gosti emisije. “Danas se više ne može razgovarati o roditeljstvu, a da ne uključujemo medije, društvene mreže i to se naziva digitalno roditeljstvo”, istaknuo je izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj, potpredsjednik Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) te izvanredni profesor na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti.
“Neke od opasnosti na društvenim mrežama su da se djeca i mladi uspoređuju s drugima, prate influencere i često se poistovjećuju s njima i žele biti poput njih. Treba pratiti promjene koje se događaju kod djece i mladih. Zapravo, to je ta naša roditeljska medijacija, posredovanje, razgovor koji mi moramo započeti o različitim temama. Svaki roditelj može, iz svog iskustva, kada dovoljno samokritično gleda, točno prepoznati situaciju u kojoj nije reagirao, a trebao je. Nakon toga moramo ponuditi supstitut, neko alternativno ponašanje. Trebali bismo ići zajedno u šetnju, kino, kazalište ili zajedno posjetiti rodbinu. Trebali bismo pronaći nešto novo što će nas ponovno povezati kao obitelj i to je to jako bitno. Treći važan korak je da roditelji trebaju preuzeti nadzor. Pogotovo kad je riječ o maloljetnicima. Dakle, mi moramo nakon prva dva koraka u kojemu se vraćamo na komunikaciju i razgovor, definirati i pravila u obitelji”, zaključuje profesor Kanižaj te naglašava da, ako je dijete maloljetno, ne može imati isti način korištenja mobitela i tehnologija kao student. Pravila moraju postojati, bit će ih jako teško održavati, a najvažnije od svega je neprestano postavljanje pitanja svojoj djeci.