Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj u Zagrebu nedavno se našla u središtu medijske pažnje s obzirom na to se u javnosti proširila dezinformacija da sve medicinske sestre u toj bolnici ne žele vršiti pobačaj zbog priziva savjesti.

Sam predstojnik Klinike u Petrovoj prof. Slavko Orešković opovrgnuo je glasine za Večernji list, međutim istaknuo je „problem s velikom većinom medicinskih sestara“ koje se „prizivaju se na savjest i odbijaju dati tablete za medikamentozni pobačaj“.

Upravo taj „problem“ priziva savjesti komentirale su gošće emisije „Aktualno“ u četvrtak, 6. studenoga, u programu Hrvatskog katoličkog radija.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Primalja iz Petrove Marijana Sabolić, ujedno i tajnica Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara (HKDMST), jedna je od prvih koja se u Petrovoj pozvala na prigovor savjesti.

Prepričala je kako se s pobačajem prvi put susrela u srednjoj školi na praksi.

„Tada nije bilo govora o prizivu savjesti nego nas se učilo da je to dio našeg posla. Kad sam vidjela kako se obavlja pobačaj odlučila sam da nikad neću biti dio toga. Prekid trudnoće nije samo rutinski zahvat već agresivno komadanje ploda. Radi se o ubojstvu već formiranog ploda sa svim udovima i organima. Odlučila sam da nikad neću raditi pobačaje, stoga je moje radno mjesto rađaonica. Nažalost, i u rađaoni su se izvodili inducirani pobačaji, odobreni od etičkog povjerenstva.“

Tada nije bilo govora o prizivu savjesti nego nas se učilo da je to dio našeg posla.

„Na priziv savjesti sam se pozvala među prvima nakon što sam godinama sudjelovala u tim pobačajima, tj. u medikametozno potaknutim pobačajima kad se radio o nekim malformacijama ili bolestima ploda koje nisu spojive sa životom“, objasnila je Marijana i priznala da su te situacije narušile njezino mentalno i duhovno zdravlje.

„Postala sam jako depresivna zbog toga, imala sam noćne more i nesanice. Morala sam otići na bolovanje“, priznala je primalja. Kako bi se duhovno oporavila otišla je na hodočašće u Lurd.

Zapravo, mene je opterećivala savjest i bunila se protiv onoga u čemu sam sudjelovala.

„Ondje sam vidjela brojne hodočasnike kako u svojim teškoćama i bolestima traže zagovor Majke Božje Lurdske. Uvidjela sam istinsku vrijednost i dostojanstvo svake osobe, unatoč neizlječivosti bolesti.“

Na hodočašću je upoznala predsjednicu HKDMST-a Slavicu Janković od koje je prvi put čula za svoja prava kao medicinska djelatnica.

Ta prava zajamčena su joj Općom deklaracijom o ljudskim pravima (čl. 18), Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 9.1) te Ustavom Republike Hrvatske (čl. 40) koji tumače slobodu savjesti i vjeroispovjesti.

Nakon povratka s hodočašća prvi put se prizvala na savjest.

„Nisam dobila otkaz. Brojne su se kolegice i liječnici od tada pozvali na priziv savjesti, a inducirani pobačaji se više nisu obavljali u rađaonici. Možda sam bila razlog brojnih rasprava, negodovanja i stigmatizacije, ali posao primalje nije ubijati nego štititi i čuvati život od začeća do prirodne smrti.“

Poziv primalje

„Najljepši dio ovog poziva je biti sudionik najveće radosti koje čovjek može doživjeti – rođenje djeteta. Međutim, onaj tužniji i teži dio posla jesu situacije smrti, bilo da je riječ o spontanom pobačaju, prijevremenom porođaju i dr. Primalja u takvim situacijama mora ostati čvrst oslonac, pružiti svu fizičku i duhovnu pomoć“, opisala je Marijana.

„To je posao primalje, a ne, kako neki tvrde, dužno sudjelovanje u pobačaju“, istaknula je i potaknula: „Ako netko nema problem s time i misli da tako pomaže ženama neka se zapita je li to zaista pomaganje. Žene nakon pobačaja proživljavaju još veću muku nego da su postale roditelj i borile se sa životnim teškoćama.“

Foto: Depositphotos

Primalja iz Petrove smatra kako su žene slabo informirane o posljedicama koje nosi pobačaj te kako bi se trebalo poraditi na edukaciji žena npr. kroz trudničke tečajeve u kojima bi im se objasnile moguće nuspojave i komplikacije, što fizičke – što psihičke, uslijed pobačaja.

O nepoznatim posljedicama pobačaja

„Tjelesne posljedice mogu nastati uslijed instrumentalnog zahvata, npr. produljena krvarenja, upale i sl. Najčešća posljedica je nezanošenje“, objasnila je Janković, primalja koja je do umirovljenja radila u Petrovoj.

„Međutim, tjelesne posljedice su u ovakvim situacijama one ‘lakše’. Niti jedna žena koju sam vidjela na dolasku ili odlasku sa zahvata nije bila sretna. Njihovi izrazi lica jasno upućuju na to da im je potrebna pomoć“, istaknula je.

Posebno je istaknula osoblje patologije u Petrovoj. Ondje rade liječnici i tehničari koji pomažu roditeljima pri dostojnom pokapanju djeteta jer, kako kaže, „čovjek nije za bacit u smeće“.

Duhovne posljedice

„Sve više žena nam se javlja s velikim duševnim ranama nakon pobačaja, bilo namjernog ili spontanog“, ističe Dijana Završki iz inicijative „40 dana za život“.

Inicijativa nudi majkama i očevima, koji nose rane tog tužnog čina, programe iscjeljenja poput „Oprostom oslobođene“ i „Iscjeljenje očeva“.

„Radi se o duhovnim vježbama kroz razmatranje Svetog pisma kako bi osvijestili svoju okolinu i oprostili svima koji su sudjelovali u tome. Ono što je ženama najteže jest oprostiti samima sebi. Više puta ispovijedaju isti grijeh jer ne mogu oprostiti same sebi“, prepričala je Dijana.

Osim toga primijetila je da im se žene sve ranije javljaju.

„Prije su nam se žene javljale 20 godina nakon pobačaja, dok nam se u posljednje vrijeme žene javljaju tjednima nakon. To nam pokazuje da žene odmah nakon pobačaja postaju svjesne težine tog čina.“ Razlog tomu nalazi i u nepružanju prikladne pomoći u bolnicama nakon pobačaja, već ih se prepušta samima sebi u borbi s posljedicama.

Molitvena kampanja „40 dana za život“ ispred Petrove u Zagrebu 17.03.2025. / Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Molitelji kao vjetar u leđa medicinskom osoblju

Veliku i neizostavnu pomoć molive za prestanak pobačaja u spašavanju života istaknula je Zagrebačka nadbiskupija u nedavnom očitovanju potpore zdravstvenim djelatnicima u obrani života.

„Plodovi molitve pred bolnicom nisu samo spašavanje života, nego i buđenje savjesti medicinskog osoblja“, istaknula je Završki te dodala:

„Nama nije cilj promijeniti zakone nego srca ljudi, kako bi pobačaj postao nezamisliv, kako u domovini tako i u svijetu.“

Ove godine u sklopu inicijative zasigurno su spašena dva života. Ispričala je i kako im je u 11 godina djelovanja poznato oko 180 spašenih života. Međutim, plodovi molitve nisu uvijek odmah vidljivi.

„Javljali su nam se roditelji nakon par godina. Jedna obitelj nam se javila e-poštom kako su odustali od pobačaja zbog molitelja. Da je i jedan život spašen vrijedilo je!“, zaključila je.