Blaženikov životopis na stranici Zagrebačke nadbiskupije podsjeća se na sve važne datume Stepinčevoga života, a ovdje donosimo dio vezan uz imenovanje kardinalom Svete Rimske Crkve.

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, i u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkog jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestok progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike, nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, poput kamenovanja u Zaprešiću 4. studenoga 1945. U siječnju 1946. vlasti su, preko novog papinskog izaslanika Hurleya, čak zatražile da ga Sveta Stolica makne sa službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana, nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. Osam dana kasnije odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je, doduše, dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju Stepinac je bio na popisu osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. premješten je na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, na što su vlasti bivše države prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

Stepinac nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a nakon smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Stepinčev jubilej

Upravo te obljetnice Stepinčevog imenovanja kardinalom prisjetili su se 6. siječnja u Krašiću, kada je mons. Batelja u propovijedi rekao kako je “Bog imenovanjem za kardinala svoga svjedoka Alojzija Stepinca, poslao svoje svjetlo i svoju utjehu”.

Papa Pio XII. imenovao je na konzistoriju 12. siječnja 1953. tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom, a za naslovnu crkvu dodijeljena mu je rimska crkva San Paolo alla Regola.

“Strčali se na tu vijest strani novinari, uzvrpoljio se cijeli svijet, a naš uznik na upit što će sada raditi, ponizno reče: ‘Vršiti svoju dužnost nepromijenjeno je moje držanje na ovom položaju’. A to je, kako je rekao u prosincu 1951., ‘trpjeti i raditi za Crkvu'”.

Mons. Batelja je krašićkom župniku vlč. Vučaku uručio i presliku omotnice u kojoj je Sveta Stolica nadbiskupu Stepincu u Krašić poslala kardinalsku diplomu i popratno pismo. Potom je otkrio da su vlasti diplomu pokušale neprimjetno otvoriti i provjeriti sadržaj.

UDBA-in pokušaj manipulacije

“Oni su pokušali otkinuti kuvertu, u čemu nisu uspjeli, jer je Državno tajništvo, zbog važnosti sadržaja, omotnicu iznutra filtrirala svilom, pa kuverta nije mogla biti otvorena da se to ne primijeti. Istoga je dana s tim svečanim pismom došlo i drugo pismo u kojem ga UDBA poziva na razgovor. Ondje ga je šef UDBA-e za cijelu Hrvatsku pitao što je bilo u kuverti? Stepinac je mirno rekao: ‘Pa bila vam je u rukama! Dapače, poderali ste je, čak i diplomu oštetili’, naglasio je mons. Batelja i zaključio: “Kako su bijedni oni koji se Boga ne boje, koji nemaju straha Božjega i ne strepe pred ljudima.”

Mons. Batelja je citirao blaženikove riječi: “Bijedni ovaj život rado dajem, a kad bih mogao, dao bih i sto života – samo da živi Crkva Božja”.

“Bože, daj nam takvih biskupa, svećenika, pastira i vjernika! Kako divna poruka nama, svim današnjim kršćanima i svim ljudima dobre volje, da traže i pronalaze Isusa i njegovu majku Mariju, da se kao živo kamenje ugrađuju u svetu Crkvu Božju koja je stup i tvrđava istine. Nju se voli, nju se poštuje, nju se sluša, za Crkvu se umire jer je djelo Božje. Hvala ti, blaženi Alojzije, za taj nauk i svjedočanstvo koje si vlastitom krvlju potpisao i nama predao”, zaključio je mons. Batelja.