Na svetkovinu Bogojavljenja Crkva nam stavlja pred oči mudrace s Istoka, ljude koji su u gustoj tami svoga vremena prepoznali svjetlo jedne zvijezde i krenuli na dug, neizvjestan i zahtjevan put kako bi se poklonili novorođenome Kralju.

Nisu znali sve odgovore, nije im sve odmah bilo jasno, ali su imali dovoljno svjetla za polazak i nisu ga zanemarili.

Slično je i s nama koje u ovome vremenu zbunjuje tama ratova, moralne nesigurnosti i duhovnoga umora. Nismo ostavljeni bez svjetla. Bog se neprestano javlja, objavljuje nam se u svojoj Riječi, sakramentima, u svojoj Crkvi, preko ljudi koje susrećemo; poziva nas da se pokrenemo iz duhovne lijenosti i komfora i krenemo ususret Kristu.

Iako biblijski tekst ne precizira tko su bili ljudi koji su slijedili zvijezdu do Betlehema kako bi se poklonili Kralju, jasno naznačuje da su bili mudri. Njihovo nas putovanje, stoga, može nečemu naučiti.

Mudraci nas uče da prava mudrost nije u znanju, utjecaju ili uspjehu, nego u spremnosti da ostavimo sigurnost, prijeđemo put traženja i ponizna srca padnemo na koljena pred Bogom koji nam je došao ususret.

Bog traži čovjeka!

Čovjek se ne bi zaputio na put traženja Boga da mu Bog nije prvi izišao ususret. Inicijativa je njegova, on prvi pokreće srce, prvi pali iskru, čini prvi korak.

U današnjemu društvu koje slavi ljudsku inteligenciju i samodostatnost, istina kojoj nas uči Bogojavljenje izazovna je i gotovo skandalozna. Bog sam hita da nas spasi (usp. Iz 35,4). Današnja nas svetkovina podsjeća da se najdublja istina našega života ne skriva u našim sposobnostima ni u našoj samodostatnosti, nego u tome da nas je Bog prvi potražio, zavolio i pozvao.

Bog i u naše živote šalje znakove po kojima ćemo ga prepoznati. U slučaju mudraca poslužio se zvijezdom. Znamo da Sveto pismo jasno odbacuje vjeru da zvijezde upravljaju našom sudbinom. No, Bog se poslužio zvijezdom da mudracima pokaže Isusa Krista, jedinu Zvijezdu koja je preokrenula ljudsku sudbinu.

Možda će za nekoga taj znak biti susret s osobom koja ga svojom vjerom zbunjuje i privlači, za nekoga drugoga možda riječ iz Pisma koja ga pogodi u srce, možda će to biti rana, kriza, bolest koja može razbiti lažnu sigurnost, možda liturgija koja preobražava svojom ljepotom. Sve su to načini na koje se Bog snižava do razine našega razumijevanja, govori našim jezikom kako bi nas privukao k sebi.

Ako želimo biti mudri u ovome vremenu, čuvajmo srce otvoreno za Boga. Čineći tako, samo je pitanje vremena kad će nas pronaći i s čime će se poslužiti da nam pokaže svoju nazočnost. Zapitajmo se koji trenutak, koju riječ, osobu ili situaciju držimo slučajnošću, a zapravo je to bio Božji poziv?

Tražiš li Živoga ili religiozni servis?

Bog po zvijezdi traži mudrace, ali oni sami moraju odlučiti hoće li krenuti na put. Njihov put bio je dug i zahtjevan, vodio je kroz pustinje bez ljudske sigurnosti, ali obasjan svjetlom koje je upućivalo na Kralja. Mudraci napuštaju svoju udobnost, mjesta svoga ugleda, jer ih jedan nepoznati Kralj poziva da mu se poklone.

Ti ljudi ne kreću „po nešto“, ne traže rješenje svojih problema, ne čekaju životni probitak ni mjesto u kraljevskome dvoru. Oni ne govore: „Vidjeli smo njegovu zvijezdu i krećemo zauzeti mjesta na njegovu dvoru.“ Kažu jednostavno: „Došli smo mu se pokloniti.“

To je ključ mudrosti: ne tražiti Krista kako bi se riješilo svoje životne probleme, nego zato što je on Bog i vrijedan klanjanja, pa makar moj život i dalje bio težak.

Naš mentalitet potrošačke religioznosti slijedi logiku koristi. Ona glasi: „Ići ću za Bogom, ako se isplati, ako mi sredi život, brak, posao, ako budem miran i sretan.“ Tko tako traži, ne traži živoga Boga, nego religiozni servis za osobnu udobnost. Mudraci su vjerojatno imali više problema kad su krenuli na put, ali su našli Kralja i to je bilo vrijedno svake žrtve.

U Evanđelju prepoznajemo tri načina na koji ljudi reagiraju na vijest o Kralju koji ih pohađa. Herod je otvoreno neprijateljski raspoložen. Pismoznanci i svećenici su hladni i ravnodušni. Znaju sve o Bogu, ali ga ne traže i ne očekuju. Mudraci su spremni poći dalje, makar sami i protiv struje.

Naše društvo prepuno je ljudi koji su kršteni, znaju ponešto o vjeri, ali su umorni, ravnodušni, bezvoljni, više ništa ne očekuju od Boga u kojega vjeruju i ne žele se zamarati traženjem. Opasnost za nas vjernike upravo je u tome da se pretvorimo u one koji sve znaju, a ništa ne čine kako bi se približili Bogu.

Znaju sve o Bogu, ali ga ne traže i ne očekuju.

Mudraci se ne daju zaustaviti ravnodušnošću „religioznih stručnjaka“. Oni nastavljaju dalje sami i bez ljudske podrške. Biti mudar znači ne dopustiti da mlakost drugih ugasi oganj vjere i ljubavi u srcu.

Mudri ljudi nisu ljudi bez razočaranja, nego ljudi koji unatoč razočaranjima ostaju vjerni: nastavljaju se klanjati Kristu i onda kada njegova prisutnost nije privlačna, kada je skromna, pa i odbojna.

Što znači biti mudar u današnjemu društvu?

Znati pasti na koljena pred Bogom, makar ga svijet ne prepoznavao ili nijekao. Znači donijeti mu svoje darove: zlato onoga što nam je najvrjednije, možda našega vremena, naših sposobnosti i sredstva; tamjan molitve i klanjanje; smirnu onoga što je gorko u našemu životu: patnju, rane, smrt. Naše je pravo dostojanstvo u tome da znamo prignuti koljena pred Onime pred kime i anđeli padaju ničice.

Vratiti se na isto radno mjesto, ali sada kao čovjek koji služi, a ne traži priznanje.

Evanđelje kaže da mudraci „otiđoše drugim putem u svoju zemlju“ (Mt 2,12). Tiho su se vratili u svoju svakodnevicu, ali kao novi ljudi. To je slika istinske mudrosti. Nakon susreta s Kristom vratiti se u svoj brak, svoju obitelj, svoj ured, svoju župu, svoju svakodnevnu „zemlju“, ali „drugim putem“, s drugim srcem.

Vratiti se na isto radno mjesto, ali sada kao čovjek koji služi, a ne traži priznanje. Vratiti se u iste odnose, ali sada kao onaj koji oprašta, a ne samo zahtijeva pravdu. Vratiti se u isti grad, ali s očima koje traže Krista u malenima, prezrenima, siromašnima.

To je Bogojavljenje: Bog se objavljuje, ne kako bismo ostali u Betlehemu, nego kako bismo u njegovu svjetlu živjeli tamo gdje nas šalje.

A mi, tko smo pred Kristom?

Danas postoje oni koji žele Krista ukloniti iz javnog prostora, iz savjesti, iz moralnog života jer smeta, jer traži obraćenje. To su Herodi ovoga svijeta.

Postoje i oni „religiozni“, koji sve znaju, sudjeluju, komentiraju, ali ne prelaze onih nekoliko kilometara osobne žrtve i obraćenja.

I postoje mudraci, ljudi koji slijede svjetlo koje imaju, nadilaze poteškoće, ravnodušnost drugih i vlastita razočaranja i padaju ničice pred Kristom dopuštajući da ih on učini novim ljudima.

Ako se u čijoj duši pojavi prva iskra želje za Bogom, potrebno ju je čuvati kao najveće blago, slijediti je kao što su mudraci slijedili zvijezdu jer ne vodi samo do Betlehema, nego do Isusova rođenja u duši.

Gospodine, ti si me prvi potražio, daj da prepoznam tvoje zvijezde u svome životu.

Daj da te tražim i onda kada je put težak, a nagrada nevidljiva. Sačuvaj me od ravnodušnosti i od toga da sve znam o tebi, a malo te tražim.

Nauči me pasti na koljena pred tobom, jedinim Kraljem.

Iz homilije zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše izreče na misnom slavlju svetkovine Bogojavljenja u zagrebačkoj katedrali.