U nastavku donosimo homiliju zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića na biskupskom ređenju mons. Milana Zgrablića u subotu, 25. svibnja u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Biskup je pastir, učitelj i dobar razlučitelj

Sveti čin ređenja novoga biskupa podsjeća nas na Isusovo vrijeme kad je birao prve učenike i apostole. A u tom procesu izbora biskupi su nasljednici apostola, pa „ući u apostolsko nasljedstvo“ znači ući „u borbu za Isusovo evanđelje“ i biti „revan pastir“ koji budnim okom prepoznaje i čita „znakove vremena“.

No, kao „pastir i učitelj“ biskup nije nikada sam. Svećenici i Bogu posvećene osobe njegovi su prvi suradnici. A uz njih biskup računa i na zauzete vjernike laike, posebice na kršćanske roditelje koji su izvrsni odgojitelji svoje djece. Jer, nitko nije kadar tako umješno i spretno prenijeti djeci klicu vjere kao roditelji, pa ih valja poticati neka oduševljeno sudjeluju u tom svetom odgojnom zadatku.

No, biskup nije privatni vjernik, već javni svjedok vjere koji prosuđuje i obrazlaže što se ima vjerovati. Od njega se očekuje da bude „jasan smjerokaz i razlučitelj“ između krivih i istinitih stavova i nazora. Ne smije pritom imati straha i bojati se kritike, već preuzeti ulogu proroka. On je, naime, i „vidljivi garant jedinstva partikularne Crkve“. Kako bi to mogao odgovorno izvršiti, potrebna mu je duhovna i svaka druga potpora. Zato je u „jutarnjoj propovijedi“ prije pola godine Papa Franjo rekao da su „biskupi stupovi Crkve za koje vjernici moraju moliti” kako bi „s osmijehom oca stvarali ozračje opuštenosti i sigurnosti“ (22. 01. 2022.).

Biskupsko ređenje u Zadru / Foto: Ines Grbić

Biskupove tri prepoznatljive ljubavi

Čuli smo u Ivanovom evanđelju kako Isus veli apostolima da su „prijatelji njegovi“ i da ih je  izabrao da idu i rod donose“ (Iv 15, 17). Ove je riječi kao svoje biskupsko geslo odabrao koadjutor Milan.

Kad Isus veli apostolima da su njegovi prijatelji, po čemu ćemo to prepoznati? Odgovor se nalazi u „tri velike ljubavi“ koje svaki ređenik, svećenik i biskup, treba posjedovati u svom „vjerničkom inventaru“.

To je najprije ljubav prema euharistiji s kojom je neraskidivo vezan i pozvan biti „alter Christus“, Kristu u svemu sličan i suobličen s njime. A euharistija mu je izvor snage, njegova utjeha i nagrada.

Drugu svoju ljubav on njeguje prema Mariji, majci svećenika. Jer, biti Isusov učenik istovremeno znači biti Marijino odano dijete. U činu svetoga Reda Marija posvaja ređenika, ljubi ga i prati kao svoga Sina. Stoga je marijanska dimenizija duhovnosti presudna za plodonosni život i rad svakog ređenika.

Treća ljubav ide prema Pastiru sveopće Crkve, prema Svetom ocu Papi. Puno je svetaca koji su se u tome osobito isticali, poput Katarine Sijenske koja je Papu nazivala „slatkim Kristom na Zemlji“.

Sv. Franjo je na koljenima tražio njegov blagoslov za svoj red, a sv. Ignacije Lojolski je svojim članovima naložio poseban „četvrti zavjet poslušnosti Papi“.

Naš bl. Alojzije Stepinac postao je mučenik vjernosti Rimskom biskupu, a blaženi Ivan Merz utisnuo je brojnim generacijama mladih hrvatskih katolika osobitu ljubav prema Papi.

Biskupsko ređenje u Zadru / Foto: Ines Grbić

Biskup – Božji čovjek, obdaren osobitim vrlinama

Mi ćemo doskora nazočiti otajstvenom događaju u kojem Gospodin po riječima i gestama Crkve izvodi čin ređenja. A geste su pune simbolike i značenja. Otvorena knjiga evanđelja nad glavom ređenika s prigodnom molitvom Crkve jasna je poruka i želja neka Riječ Božja prožme cijelo biće kandidata, „od glave do pete“, kako bi postao i ostao potpuno Božji. I u cijelosti identificirao se i suobličio s Kristom, pa s apostolom Pavlom mogao ponavljati: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“.

U evanđeoskoj paraboli o „slugama kojima gospodar povjerava upravu nad svojim imanjem“ nalazimo među glavnim odlikama pohvalu za njihovu „vjernost u upravljanju“ (Lk 19, 11-27).

Crkva koju se povjerava pojedinom biskupu nije „njegovo vlasništvo“, već „Božje imanje“ kojim valja odgovorno upravljati. Pri tome se ne smije „ljude vezati uza se“, niti „tražiti prestiž, moć i slavu“, već povjereno stado voditi Kristu i biti vjeran u povjerenom poslu i zadatku.

Mons. Milan Zgrablić / Foto: Ines Grbić

Uz potrebnu vjernost u povjerenom zadatku traži se i visoki stupanj razboritosti u upravljanju onim što nam je Providnost povjerila.

Mudrost nije ni snalažljivost, a ni domišljatost. Grčka filozofija ubraja mudrost među temeljne kreposti, a obuhvaća svijest odgovornosti, poniznosti, zahvalnosti i nadasve strahopoštovanja i pozornosti. Ona se ne ravna emotivnim porivima koji često „zamagljuju stvarnost“ niti se opterećuje mogućim predrasudama, već svim silama svoga uma traga za istinom.

I treće što Isus navodi među odlikama koje imaju resiti dobrog upravitelja jest dobrota… „Slugo dobri vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga“. Tako je Isus pohvalio slugu koji je dobro upravljao s povjerenih pet talenata. Dobrota je odlika nutarnje povezanosti s Gospodinom, s Isusom, našim učiteljem koji je Put, Istina i Život. I što se više vežemo s njime, njegova nas dobrota formira i preobražava, pa smo mu kadri suobličiti se i biti njemu slični.

Sve ovo spominjem jer svakom biskupu, a posebice sada koadjutoru Milanu, potrebna je odana molitva, iskrena pomoć i podrška ove Nadbiskupije, posebice pomoć i podrška svećenika, Bogu posvećenih osoba, zauzetih vjernika laika, obitelji i mladih, starih i bolesnih.

Biskupsko ređenje u Zadru / Foto: Ines Grbić