Prenosimo dio predavanja koje je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša održao u petak 6. veljače u Velikom Kaptolu u Sisku o temi „Savjest i opće dobro“, na tradicionalnom Molitvenom doručku Sisačke biskupije, u organizaciji Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve:

Papa Lav XIV. upozorava da slabljenje međunarodnog poretka nije samo posljedica geopolitičkih interesa, nego dublje moralne krize: gubitka povjerenja, relativizacije istine i zamjene prava logikom moći. Ta se ista dinamika, u umanjenom obliku, prepoznaje i u nacionalnim političkim kulturama. Ondje gdje se politika svede na nadmetanje bez etičkih kriterija, ondje se mir nagriza iznutra.

Hrvatski javni prostor, nažalost, često odražava napetost.

Umjesto kulture argumenta i razboritosti, svjedoci smo kulture etiketiranja, brzih osuda i medijskih linčeva. Politički protivnik ne doživljava se kao sugovornik, nego kao neprijatelj. Riječi postaju oružje, a javni govor polje stalne konfrontacije. Takva klima ne rađa povjerenje, nego umor, cinizam i povlačenje građana iz javnog života.

Iskustvo Domovinskoga rata daje našemu narodu posebnu odgovornost. Mi znamo koliko je krhka sloboda i koliko je visoka cijena mira.

Branitelji nisu dali život da bi se sloboda pretvorila u neprestano međusobno ponižavanje, nego da bi se izgradilo pravedno i dostojanstveno društvo.

Misao sv. Augustina da su države bez pravde tek „velike razbojničke družine“ snažno odjekuje i danas. Kada se izgubi osjećaj za pravednost i opće dobro, politika se pretvara u tehniku upravljanja interesima. Tada više ne govorimo o služenju, nego o dominaciji. A ondje gdje nema služenja, nema ni mira.

Mir u društvu započinje poštovanjem istine.

Bez istine nema povjerenja, a bez povjerenja nema ni stabilnosti. Politička kultura koja relativizira istinu ili je prilagođava trenutačnim interesima, dugoročno razara samu sebe. Kršćanska vjera ovdje ne nudi politički program, nego moralni kompas: poziv na istinoljubivost, razboritost i odgovornost.

Papa Lav XIV. diplomate podsjeća da trajni mir zahtijeva „poniznost istine i hrabrost oprosta“.

„Naši“ i „njihovi“

U hrvatskome kontekstu to znači sposobnost da se priznaju pogreške, da se napusti retorika stalne podjele na „naše“ i „njihove“ i da se političko neslaganje ne doživljava kao prijetnja, nego kao prilika za razlučivanje. Oprost ne znači zaborav nepravde, nego odbijanje da ona i dalje upravlja našim odnosima.

Katolički socijalni nauk nudi jasne kriterije za obnovu političke kulture: opće dobro iznad partikularnih interesa, solidarnost umjesto isključivosti, supsidijarnost umjesto centralizacije moći. To nisu crkvene parole, nego racionalni temelji zdravoga društva. Društvo koje ih zanemari, postaje plodno tlo za polarizaciju i nestabilnost.

Katolici, osobito oni u javnoj službi, pozvani su biti kvasac drukčijega stila politike: stila koji ne ponižava, ne manipulira i ne instrumentalizira strah. Mir nije slabost, nego snaga koja proizlazi iz pravednosti.

Kristove riječi: Blago mirotvorcima nisu pobožni ideal, nego realističan put za društvo umorno od sukoba.

U tom smislu, hrvatski javni govor i politička kultura bit će onoliko zdravi koliko budu utemeljeni na moralno oblikovanim savjestima. Bez toga, ni najbolji zakoni, ni najpametnije strategije neće donijeti mir.

Ako mir u svijetu, stabilnost država i zdravlje političke kulture ovise o istini, pravednosti i odgovornosti, tada se moramo zapitati: gdje se te vrijednosti rađaju? Ne rađaju se u zakonima, nego u ljudskim srcima. Ne nastaju u institucijama, nego u savjestima onih koji tim institucijama služe. Zato se svaka rasprava o miru, o obitelji, o životu i o društvu na kraju vraća na jedno temeljno pitanje: kako oblikujemo savjest?

Ako savjest izgubi orijentaciju, društvo gubi smjer. Ako se savjest odvoji od istine o čovjeku, sloboda se pretvara u samovolju, a politika u borbu interesa.

U tom svjetlu, poziv ovoga govora nije politički, nego duboko osoban i duhovan: poziv na obnovu savjesti kao temelja svakoga općeg dobra. Jer samo savjest prosvijetljena istinom može izgrađivati društvo koje se neće urušavati sukobima, nego će rasti i napredovati u nadi.

Crkva nije utopijski projekt, niti politički program

Upravo tu leži jedinstveni doprinos Katoličke Crkve, osobito njezina socijalnoga nauka. Crkva nije utopijski projekt, niti politički program. Ona je povijesno provjerena zajednica koja već dvije tisuće godina čuva ono što je suvremenome svijetu najpotrebnije: sklad vjere i razuma, slobode i istine, osobe i zajednice.

Njezino učenje o ljudskome dostojanstvu, naravnome zakonu, općemu dobru, pravednosti, solidarnosti i supsidijarnosti nije zastarjelo; naprotiv, pokazuje se danas proročki aktualnim. Kriza Zapada – moralna, demografska, kulturna – nije posljedica prevelike prisutnosti kršćanstva, nego njegova sustavnoga potiskivanja.

Gubitak moralnog kompasa

Naše hrvatsko društvo stoji pred sličnim izazovom. I mi osjećamo gubitak moralnoga kompasa, slabljenje društvene povezanosti, nepovjerenje u institucije, strah od budućnosti. Često tražimo rješenja u ekonomskim mjerama, zakonima ili administrativnim reformama. Sve je to potrebno, ali bez unutarnje obnove savjesti i bez jasnoga odgovora na pitanje tko je čovjek i čemu je pozvan, sve ostaje krhko i prolazno.

Katolička Crkva nudi nešto radikalno drugačije: ne samo ideje, nego formaciju osoba; ne samo vrijednosti, nego i institucije koje te vrijednosti prenose i utjelovljuju. Njezina struktura, istodobno hijerarhijska i duboko zajedničarska, omogućila je da vjera ne ostane privatni osjećaj, nego da postane kulturna, odgojna i društvena snaga. Župa, obitelj, karitativne ustanove, škole, bolnice – to su konkretna mjesta gdje se dobro društvo već sada gradi, odozdo, u svakodnevici.

Zato je ključno shvatiti: Crkva ne traži privilegije, nego priliku.

Priliku da oblikuje savjesti. Priliku da njezin glas bude saslušan u javnome prostoru. Priliku da njezino iskustvo, prokušano tijekom stoljeća, pridonese obnovi društva koje se umorilo od eksperimenata bez duše.

Ovdje se posebno obraćam vama koji nosite odgovornost u javnome životu. Dobro društvo ne nastaje samo zakonima, nego ljudima čije su savjesti oblikovane istinom. Ako savjest izgubi orijentaciju, ni najbolji zakoni neće donijeti pravdu. Ako se odvoji razum od moralne istine, sloboda se pretvara u samovolju, a prava u sredstvo moći.

Nadbiskup Kutleša u predavanju je govorio i o drugim aktualnim temama u društvu, napose hrvatskom. U svjetlu govora pape Lava XIV. Diplomatskom zboru osvrnuo se na krizu ljudskih prava, surogat-majčinstvo, semantičku manipulaciju u jezičnom izražavanju, slobodu savjesti i vjeroispovijesti, demografsku krizu i zdravlje političke kulture. Cijelo predavanje pročitajte na stranici IKA-e.