Osjećaji ne blijede

29. godina je od velike pobjede u Domovinskom ratu, volimo reći od najveće pobjede u hrvatskoj povijesti. Iako godine prolaze sjećanje na te dane ne blijedi. 

Sudionik vojno-redarstvene operacije “Oluja” Mirko Bočkaj na pitanje kakav je osjećaj 29 godina nakon svega odgovorio je: „Nakon ovih proteklih 29 godina još uvijek je veliki ponos što smo bili sudionici povijesnih događanja za Republiku Hrvatsku“.  Kazao je i da su mnoge generacije naših predaka pokušavale ostvariti taj veliki san slobodne i neovisne Hrvatske, ali njima je pripala čast da to i ostvare. „Samostalnost i državnost smo skupo platili i to životima najboljih i najhrabrijih ljudi naše Hrvatske“. 

Samostalnost i državnost smo skupo platili i to životima najboljih i najhrabrijih ljudi naše Hrvatske.

Naš sugovornik istaknuo je da su mnogi priželjkivali da će imati tu sreću da sa svojom postrojbom uđu u Knin koji je bio srce pobune, ali 7. gardijskoj brigadi “Pume” pripala je ta zadaća koju su kako i sam kaže odradili na ponos cijele hrvatske nacije i svih građana Lijepe Naše. „Kako smo bili tada ponosni na odrađenu zadaću tako je u nama i danas ponos. Kada gledamo cjelokupno mi smo svoje odradili besprijekorno, međutim politika bi se trebala više potruditi da se u ovoj krasnoj zemlji bolje živi od svog rada jer smo mlada država pa se nadam da će to polako doći na svoje“, dodao je.

Ratni put

Prisjećajući se svog ratnog puta otkrio nam je i razloge zašto se priključio u obranu Domovine: „Umirovljeni sam pripadnik Hrvatske vojske od 31. siječnja 2003. godine u činu satnika. Moj ratni put počinje 2. travnja 1991. godine kada pristupam u redove policije iz kojih 7. lipnja prelazim u Zbor Narodne Garde, točnije u bazu Rakitje i postajem pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi s kojom sudjelujem na terenima u Iloku, na zapadnoslavonskom bojištu kod Starog Grabovca, na južnom bojištu. U 7. brigadu ‘Pume‘ prelazim 1. ožujka 1993. godine u činu poručnika i raspoređen sam u 3. pješačku bojnu na mjesto dozapovjednika 2. pješačkog voda u 2. pješačku satniju. U daljnjem vremenu napredujem u zapovjednika voda, dozapovjednika satnije, pa i zapovjednika 2. pješačke satnije. 22. ožujka 1994. godine promaknut sam u čin natporučnika. U rujnu 1994. godine točnije 20. rujna po zapovjedi zapovjednika brigade brigadira Ivana Koradea premješten sam na mjesto zapovjednika 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne u kojoj sam bio do kraja borbenih djelovanja. Kao zapovjednik 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne s istom ulazim u Knin 5. kolovoza oko 10 sati. Sa 7. gardijskom brigadom ‘Puma‘ sudjelujem u aktivnostima na području Zbornog područja Split gdje je ista bila raspoređena po zapovjedi Zapovjednika Glavnog stožera OS RH. U obranu Domovine se uključujem iz čistog razloga što sam shvatio da se ukazala prilika da konačno budemo svoj na svome, da imamo vlastitu državu u kojoj ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini“.

U obranu Domovine se uključujem iz čistog razloga što sam shvatio da se ukazala prilika da konačno budemo svoj na svome…

Mirko Bočkaj/ Privatni album

Pripreme za vojno-redarstvenu operaciju “Oluja”

Budući da je bio sudionik “Oluje” upitali smo ga kako su tekle pripreme za tu veliku vojno-redarstvenu operaciju. Posvjedočio je da je 7. gardijska brigada “Pume” od prosinca 1994. godine sudjelovala u operacijama u Livanjskom polju i na Dinari gdje su odrađivali postavljene zadaće od strane nadređenog zapovjedništva.

Mora se znati da se na Dinari u jednom danu promjene sva četiri godišnja doba.

Prisjetio se da je bilo važno držanje dostignutih crta bojišnice, kao i samo pomicanje istih zbog boljeg nadzora prostora koji je bio iznimno zahtjevan zbog konfiguracije terena i vremenskih uvjeta. „Mora se znati da se na Dinari u jednom danu promjene sva četiri godišnja doba. Sve se to događalo do srpnja 1995. godine kada počinju pripreme za jednu veću i složeniju operaciju, a to je operacija ‘Ljeto 95‘ u kojem je 7. GBR ‘Pume‘ imala ključnu ulogu, bila je na težišnom smjeru napadnih djelovanja, te smo s Dinare išli u zauzimanje Bosanskog Grahova. Sama operacija je počela 25. srpnja i trajala je do 29. srpnja 1995. godine kada smo uspostavili crtu prema Srpskoj Republici Krajini, te smo istu svakim danom pomicali da bi se doveli u povoljniji položaj od protivnika. Samim događajima na crti i zauzimanja povoljnih pozicija, te ne dobivanju smjene i neodlasku na odmor polako se počelo naslućivati da bi moglo uslijediti nešto krupnije od dosadašnjih događanja i nije trebalo puno mudrosti da se zaključi da bi to mogao biti napad na Knin“, prisjetio se naš sugovornik.

Posebno je naglasio da su uz borbena djelovanja od 25. srpnja, pa do kraja operacije “Ljeto 95”, po visokim temperaturama i jako zahtjevnom terenu, gotovo na mjestima teško prohodnim došli do krajnjih granica ljudske izdržljivosti. 

Od zadobivenih rana preminuo je medicinski tehničar moje satnije narednik Goran Horžić. To se dogodilo 1. kolovoza oko podneva…

Nadalje, prisjetio se kao je u operaciji “Ljeto 95” satnija imala jednog teško ranjenog koji je kasnije preminuo i pet lakše ranjenih od kojih se dvoje vraća u postrojbu već drugi dan, dok su ostali zbrinuti u bolnici u Livnu i Splitu. „Tijekom držanja crte i poravnavanja i zauzimanja povoljnijih pozicija dogodilo se još jedno teško ranjavanje kada su bili raketirani i mitraljiran paljbeni položaji minobacača 82 mm 1. pješačke satnije 1. pješačke bojne. Od zadobivenih rana preminuo je medicinski tehničar moje satnije narednik Goran Horžić. To se dogodilo 1. kolovoza oko podneva“, dodao je Bočkaj koji naglašava da su se cijelo ovo vrijeme na neki način odmarali i skupljali snagu za daljnja djelovanja jer se naslućivalo da bi se moglo dogoditi nešto veće jer su bili nadomak Crvene zemlje i negdje oko 5 do 7 kilometara od samog Knina“, dodao je. 

Govoreći o neposrednoj pripremi za “Oluju” rekao je: „Provedbom operacije ‘Ljeto 95‘ izvršili smo samu pripremu za nastavak daljnjih djelovanja koja su uskoro i provedena. Dan uoči same operacije ‘Oluja‘ bio sam na sastanku kod zapovjednika Bojne gdje sam dobio zadaću za idući dan te do početka borbenih djelovanja bio sam na crti sa satnijom i polako su počele pripreme za 4. kolovoza kada je u 5 sati ujutro krenulo napadno djelovanje“. 

Kninska tvrđava / Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Ulazak u Knin

7. gardijska brigada “Pume” prva je ušla u Knin, a među njima je bio i naš sugovornik Bočkaj koji se prisjetio toga dana i istaknuo: „Prvi dan operacije Oluja odradili smo postavljene zadaće te smo čekali nastavak borbenih djelovanja. Ulaskom u Knin sa satnijom kojoj sam zapovijedao vidjelo se na svim pripadnicima neka vrsta ushićenja da je čast ulaska i oslobođenja Knina pripala njima, te da će to ostati zapisano u povijesti, a sljedeće naslućivao se i kraj rata iako je ostala istočna Slavonija za odraditi. Moram naglasiti da se vidjelo na pripadnicima da su umorni i iscrpljeni od zadnjih djelovanja jer su bila zahtjevna i teška. Bile su visoke temperature i težak teren, prijeđenih više od trideset kilometara pješke s opremom koje je težila oko trideset kilograma.

Ulaskom u Knin sa satnijom kojoj sam zapovijedao vidjelo se na svim pripadnicima neka vrsta ushićenja da je čast ulaska i oslobođenja Knina pripala njima…

To dokazuje da smo bili dobro pripremljeni, a dodatna motivacija je bila ta što se pretpostavljalo da se vrše i pripreme za završne operacije i vraćanje okupiranog dijela Hrvatske u pravnu i teritorijalnu cjelovitost. Mi smo taj trenutak doživjeli još na Crvenoj zemlji kada je 20 metarska zastava odmah bila razvučena po bedemima kninske tvrđave jer ju nije bilo moguće staviti na postojeći jarbol. Odmah su počela pitanja kad će ti kamioni da idemo što prije, a u Knin smo došli oko 10 sati. Među braniteljima bilo je primjetno uzbuđenje jer to nije bila mala stvar, ali i puno opreza jer još nije bilo sve sigurno“.

Među braniteljima bilo je primjetno uzbuđenje jer to nije bila mala stvar, ali i puno opreza jer još nije bilo sve sigurno…

To nije bio kraj

Na pitanje je li se tad nazirao kraj rata odgovorio je: „Što se tiče kraja rata vjerovali smo da je jedna velika zadaća odrađena, ali na pameti nam je bio istok Hrvatske i ono što nas tamo čeka, još jedna jako teška zadaća zbog konfiguracije terena jer ipak je tamo nepregledna ravnica“.

…mi branitelji smo bili svjesni da nije gotovo dok ne stanemo na istočne granice i taj dio stavimo pod kontrolu i upravljanje naše države.

Za mnoge je taj trenutak bio kao ostvarenje sna, ali bilo je važno ostati sabran i pričekati kraj što svjedoči i Bočkaj: „Operacijom ‘Oluja‘ ostvaren je jedan dio onoga čemu se težilo i mi branitelji smo bili svjesni da nije gotovo dok ne stanemo na istočne granice i taj dio stavimo pod kontrolu i upravljanje naše države. Svi smo znali da će to biti jako teška zadaća i da je upitno koliko će nas to preživjeti, stoga treba posebno naglasiti u tim danima poduzimanje svih političkih radnji da se taj dio Lijepe Naše u pravni poredak vrati mirnim putem. Tu treba odati priznanje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i cijelom tadašnjem državnom vrhu što je to i uspjelo, te su izbjegnute velike žrtve na obje strane“. 

Generali: Ivan Korade, Rahim Ademi, Ante Gotovina i ministar obrane Gojko Šušak s predsjednikom Franjom Tuđmanom na kninskoj tvrđavi nakon Operacije Oluje / Foto: Wikipedija

„Kada je to sve krenulo i kad je u Vukovar ponovo došla državna zastava tada smo shvatili da je ratu došao kraj i da imamo slobodnu i neovisnu Hrvatsku priznatu od cijelog svijeta, te da smo svoj na svome“, dodao je.

…kad je u Vukovar ponovo došla državna zastava tada smo shvatili da je ratu došao kraj i da imamo slobodnu i neovisnu Hrvatsku priznatu od cijelog svijeta…

Motivacija tijekom Domovinskog rata

Naš sugovornik nam je kroz razgovor otkrio i ono što ga je iz dana u dan motiviralo da ostane na prvim crtama bojišta: „Motiva za ostanak u hrvatskoj vojsci i to najprije u 1. gardijskoj brigadi ‘Tigrovi‘, a zatim u 7. gardijskoj brigadi ‘Pume‘ bilo je jako puno jer je trebalo osloboditi okupirane teritorije, dovesti na te dijelove hrvatsku vlasti i pravni poredak. Nakon toga trebalo je izgraditi modernu vojsku koja će biti garancija da nam više nitko neće pokušati prijeći granicu nekažnjeno i raditi što mu je volja. Nakon rata još sam šest godina radio u 7. gardijskoj brigadi ‘Puma‘ na raznim dužnostima do odlaska u mirovinu, te mislim da sam svojim radom doprinio uspješno razvoju hrvatske vojske“.

Nakon toga trebalo je izgraditi modernu vojsku koja će biti garancija da nam više nitko neće pokušati prijeći granicu nekažnjeno i raditi što mu je volja.

Ujedinjeni u molitvi, ali daleko od obitelji

O važnosti molitve i podrške cijelog naroda u tim trenucima rekao je: „To što je narod stao uz nas i svojim molitvama i na svaki drugi način bio nam je dodatni motiv da ustrajemo u borbama do kraja jer da nije bilo tako, mislim da bi nam sudbina bila jako teška, a možda i gora nego poslije Bleiburga jer su računali obračunati se s nama do samog kraja. Svi mi koji smo uzeli oružje u ruke bili smo svjesni ako ne izdržimo da bi mogao biti kraj snu o vlastitoj državi pa je vjera u dobro bila ključni dio naše borbe kao i građana da ćemo ipak ostvariti stoljetni san naših predaka“.

Svi mi koji smo uzeli oružje u ruke bili smo svjesni ako ne izdržimo da bi mogao biti kraj snu o vlastitoj državi.

Našim braniteljima je posebno teška bila odvojenost od obitelji što svjedoči i naš sugovornik: „Bilo je teško, pogotovo kad mi se rodila kćer, a tada su počele i ove završne operacije. Svakim danom u glavi se uvijek pitate hoćete li ju vidjeti, hoćete li zagrliti nju i suprugu koja je isto bila hrvatski branitelji i pripadnica ‘Tigrova‘, ali te misli su se morale potisnuti u drugi plan i posvetiti se onom najvažnijem, a to je briga za podređene i donošenje odluka koje neće ići na njihovu štetu. Završetkom borbenih djelovanja nastojao sam im nadoknaditi sve propušteno. Danas supruga i ja imamo dvoje djece, kćer i sina i živimo u kući s vrtom i lijepom prirodom oko nas što nam donosi mir i radost“.

Svakim danom u glavi se uvijek pitate hoćete li ju vidjeti, hoćete li zagrliti nju i suprugu koja je isto bila hrvatski branitelji i pripadnica ‘Tigrova‘…

Na pitanje bi li nešto promijenio ponosno odgovara: „Ništa ne bih mijenjao i ne žalim što sam bio dio povijesnog trenutka kada se konačno ostvario san svih generacija koje su sanjale samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku“.

Uspomene…

Srce našeg Mirka Bočkaja prepuno je uspomena koje kako on sam kaže ne voli razdvajati i niti jednu od njih posebno isticati. „U svemu tome bilo je teških trenutaka ipak je bio rat, tako da su oni u neku ruku bili u većini, ali je bilo i onih koji su ostavili pozitivno sjećanje na te dane zajedništva i povezanosti. Ovdje ne bih isticao ništa posebno i ako mi dopustite to bi zadržao za sebe“, istaknuo je.

Volimo istaknuti da su se naši branitelji borili srcem i to na ponos i čast svima nama. Također, Mirko je kazao da je sigurna činjenica da su se borili sa srcem jer da toga nije bilo jako teško bi dobili ovaj rat, a iza toga dolazi i znanje i uvježbanost koje je od naših branitelja stvorilo vrhunske profesionalne vojnike. 

Najvažnije je o Domovinskom ratu pričati tijekom cijele godine i u svim prilikama, a ne samo za posebne obljetnice i važnije datume.

Pitali smo ga i gaji li se dovoljno uspomena na hrvatske branitelje i sve ono što su učinili, a evo što nam je rekao: „Da bi se gajilo dovoljno uspomena na hrvatske branitelje treba o tome puno više pričati u školama te treba puno više dokumentaraca o Domovinskom ratu objavljivati putem medija. Najvažnije je o Domovinskom ratu pričati tijekom cijele godine i u svim prilikama, a ne samo za posebne obljetnice i važnije datume. U većini slučajeva branitelja se sjete kada su obljetnice i to je to ili kad neki isprovocirani ili frustrirani branitelj izazove nekakav incident. Treba u društvu mijenjati odnos prema braniteljima, isti su sve stariji i bolesniji, pa bi trebalo malo više povesti brige tome. Prvenstveno institucije počevši od zdravstva i ovdje ne mislim na najniže djelatnike, nego onaj dio koji donosi odluke, to je jedno, a drugo branitelji u javnosti ne vide niti čuju da se na razini ministarstava dogovaraju aktivnosti ili se koordiniraju aktivnosti koje bi njima olakšale teškoće koje imaju da lakše prožive ostatak života. Sve smo bolesniji i sve mlađi umiremo“. 

Treba u društvu mijenjati odnos prema braniteljima, isti su sve stariji i bolesniji, pa bi trebalo malo više povesti brige tome.

Poruka mladima

A mladim generacijama je proučio: „Stvorili smo Vam državu i čuvajte je na sve moguće načine. Nemojte da ono što smo uradili nestane, učite, usavršavajte se i to koristite za razvitak lijepe naše pa će biti ljepše i ugodnije živjeti Vama i nama. Ako se mislite uključiti u politiku onda se nastojte izboriti za pravednost i pravičnost i nemojte se miriti da Vam neki drugi nameću ono što oni misle da je dobro.

Borite se i mijenjajte ovo okruženje na bolje, ne dozvolite da prevladavaju bilo kakve povlastice ili veze.

Borite se i mijenjajte ovo okruženje na bolje, ne dozvolite da prevladavaju bilo kakve povlastice ili veze. Nemojte se u tome umoriti jer ako odustanete sve ovo prije pada u vodu i uzaludne su bile tolike žrtve, a morate računati da su one bile Vaših godina ili puno mlađi“.

„ONA JE JEDNA I JEDINA DRUGE NEMAMO!“ zaključio je.